SONY DSC

Kakav život zaslužuju mali?

Sva moja znanja o Ukrajini su opća i tiču se s jedne strane veza s ljudima koji su porijeklom otamo (prije svega Hemonovima, Sašom i Kristinom), a s druge – nogometom. I autom za kojeg sam u djetinjstvu mislio da proizvode Rusi

Piše: Ahmed Burić

Ponekad zna biti čudno kako dječija sjećanja određuju naša razmišljanja o nekim stvarima i cijeli nas život, poput sjenke prate, ponekad i u situacijama kad to ne bismo željeli i kad je to teško priznati samom sebi. Gledajući strašne prizore iz Ukrajine, a odavno naučivši da će – kako god završi borba između dviju suprotstavljenih strana, one Janukovičeve, koji je potražio utočište na Kremlju, u Putinovom krilu, i novih snaga predvođenih novim premijerom Jatsenjukom – najgore proći mali, obični ljudi. U prizorima sa trga Majdan, koji gori dok pucaju na demonstrante, što me ekspresno vratilo u 1992. i navelo bujicu loših sjećanja, potražio sam neku sliku, neki detalj kojim bih lakše objasnio sebi šta se, zaista, događa u toj zemlji. Ispočetka nisam mogao naći ništa što bi mi barem malo približilo ono što se događa.

Sva moja znanja o Ukrajini su opća i tiču se s jedne strane veza s ljudima koji su porijeklom otamo (prije svega Hemonovima, Sašom i Kristinom), a s druge – nogometom. Generacija kijevskog Dinama iz osamdesetih godina prošlog vijeka je bila okosnica tadašnje reprezentacije SSSR-a, a igrali su magično, i to pod vođstvom Valerija Lobanovskog, lika koji je s onim visokim zaliscima i podočnjacima izgledao kao general Crvene Armije, odmah spreman da tenkovsku diviziju povede za Berlin.

Neko nešto zna

Što se, pak, sjećanja tiče, ona često idu u pravcu očeve sobe s alatom, jedine prostorije u našem stanu koja je bila zaključana, i to sve dok, čini mi se, nisam završio osnovnu školu. Bilo je tu raznih stvari, ključeva, gedora, kapica, stopica, svjetiljki i neki instrument kojim se provjeravao napon, otpor i ispravnost uređaja, i koji je na malom ekranu ispisivao neku krivulju sličnu kardiogramu srca. Kad sam pitao oca je li to – to, osmjehnuo se i rekao da jeste, a ja sam onda shvatio zašto je on tako popularan majstor u gradu. Imao je nešto čarobnjačko u smislu da je automobile gledao kao ljude, pa je onda ispalo i nekako logično da takav doktor dobije i EKG. Za srca automobila.

Kada je jednom neko upitao Starog – “bogati, majstore, ima li neko auto da ga ti ne bi znao popravit?”, odgovorio je: “Normalno da ima, recimo onih američkih auta o kojima ja ništa ne znam.“ Pa, nastavio:

– Ali, ima, vala da ne bi htio, dunjaluk da mi daš.

– Koji?

– Zaporožac. Kad vidim da mi ga neko vozi na popravak, vadim pare da ga pošaljem drugom majstoru. To je, brate, kanta, ne znaju Rusi složit’ auto pa to ti je. Oni su za ratna vozila, tenkovi i to. Ovo drugo – ne znaju. Što se tiče auta, a i mnogih drugih stvari, stari je bio germanofil. “Zna se ko šta zna”, znao bi reći , “Talijani opera, Francuzi hastal i oko njega, a tehnika – Nijemci.” Naravno da je tada nisam mogao znati ništa o stereotipima, baš kao što nisam znao da Zaporožac ne proizvode Rusi, nego Ukrajinci i da je to dugo vremena bio jedini auto kojem je grijanje radilo i kad se ugasi. “Vezu” između vojne i autoindustrije podgrijavala je urbana legenda da ruske tenkove pokreće motor Zaporošca, ali ona, naravno, nije bila tačna, baš kao i mnogi mitovi koji su se ticali Sovjetskog saveza.

Prvi Zaporožec je, zapravo, bio fićo SSSR-a, osnovni auto, rađen po modelu Fiata 600

Ono što je tačno jeste da je prvi Zaporožac, zapravo, bio Fićo SSSR-a, osnovni auto, rađen po modelu Fiata 600, baš kao i njegov jugoslovenski brat. Krajem šezdesetih izašao je redizajnirani Zaporožac, koji više nije ličio na Fiatov model, nego na tada popularnog NSU Prinza. Uvelike inferioran u odnosu na Fiću, donekle je mogao usrećiti one koji su, eto, sanjali da imaju neki drugačiji auto, ali ga sebi nisu mogli priuštiti.

Bush i posebne potrebe

No, priča o Zaporošcu, koji stiže iz Zaporižja, jednog od većih industrijskih središta u Ukrajini ima i humanu stranu. Verzija izrađivana za osobe s posebnim potrebama s komandama prebačenim na kolo volana dijelila se besplatno u SSSR-u, osobama kojima je to bilo potrebno.

A ono što je kao detalj manjkalo u cijeloj ovoj priči između Ukrajine, Rusije, granica na Krimu i mjesta za koje je prvi predsjednik Leonid Kravčuk rekao da bi “moglo biti kao nekada Sarajevo, mjesto početka trećeg svjetskog rata”, saznao sam neki dan: Vladimir Putin je još kao student dobio nagradu. Zaporošca, naravno, kojeg i dan danas čuva i održava. Tokom jedne posjete je, tako se barem priča, Georgu W. Bushu ponudio da se provoza njegovim trofejem iz mladosti. Bush je, navodno, kulturno odbio: to je po svemu sudeći istina, jer Busha svijet neće zapamtiti po velikoj pameti i osjećajnosti, nego po besmislenim izjavama i besmislenim ratovima, kakav bio i onaj između Rusije i Ukrajine kad bi, nedaj Bože, počeo.

I baš kao što bi u njemu, rekosmo, najviše stradali obični i mali ljudi čijih imena i prezimena bi se sjećali samo njihovi najbliži, tako ni automobilska industrija nije izgubila mnogo silaskom Zaporošca sa scene, niti će se taj mali auto pamtiti, osim u ovakvim pričama s prašinom na sebi.

Ali, možda baš zato, i oni manje raskošni primjerci neke vrste zaslužuju život. I možda je baš zato i Zaporožac zaslužio ovu priču.

RUSKA KANTA „Zaporožac. Kad vidim da mi ga neko vozi na popravak, vadim pare da ga pošaljem drugom majstoru. To je, brate, kanta, ne znaju Rusi složit’ auto, pa to ti je. Oni su za ratna vozila, tenkovi i to. Ovo drugo – ne znaju“