Odavde do vječnosti

Da, mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti. I zato nam treba karavan. Da vozimo prtljag kojim bi mogli obradovati nekoga od djece, i da se selimo. Jer je naša jedina domovina – naše djetinjstvo

Piše: Ahmed Burić

Imam druga D., koji već dvadesetak godina živi po Evropi: u Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj… Inženjer je, tu i tamo dobija posao u telekomima i ostalim firmama “budućnosti” i svako malo mijenja adresu. Drugi prijatelj B., koji ga je ga je  ispratio u selidbu, a živjeli su u istom gradu, negdje u Češkoj, kaže za D.-a, da je jednom, kad se morao seliti, rekao:

“Mi smo ljudi Cigani, nama treba karavan.”

Prvi dio rečenice sam čuo, i to u stihu: “Mi smo ljudi Cigani.” Nastavak stiha ovi stariji znaju, a za ove mlađe, što još misle da ih može snaći nekakva idilična sudbina, evo i nastavka “sudbinom prokleti/ uvijek netko oko nas/ dođe pa nam prijeti.” Stih je objavio Branimir “Johnny” Štulić, autentični heroj generacije jugoslovenskog rock and rolla, “balkanski Dylan”, na ploči koja je trajno obilježila sve naše živote. Grupa se zvala AZRA (što je bila skraćenica za ansambl zagrebačkih rock artista), a njihov prvi album bio je jedna od onih tačaka po kojima se mjeri vrijeme: povijest sada bilježi da je album izašao 1980., a produkciju ploče je potpisao Drago Mlinarec, heroj otvorenog srca, kantautor o kojem su se, kako je vrijeme odmicalo, ispredale sve ljepše priče, a u osnovi čovjek koji je otpjevao pjesmu “Osmijeh”, za koju možemo reći da je uz “Čudnu šumu” Yu grupe, jedna od dvije najvažnije formativne pjesme naših života “Ostalo se zviždi,” rekla bi doskočica iz toga svijeta, kad hoće da opiše koliki je i kakav hit neka pjesma.

Mostarski sokaci

Ne mogu reći kad sam tačno vidio prvi “caravan” u životu, ali biće da je to bio Mostar, Cernica, sokaci, i Rekord, komšija koji nisu kao moji bili (samo) gradski proletarijat, nego su imali bašte i bavili se poljoprivrednom proizvodnjm, baš kao negdje na francuskom mediteranu u njihovim je baščama raslo grožđe i smokve, i sigurno još pregršt različitih plodova koje sam vidio u drvenim gajbama, koje su dovozili pred kuću, i vozili na pijacu. Nisu bili škrti, ni najmanje, uvijek bi se kao musavac prljavih nogu “ogrebao” o neku jabuku, grozd ili mrkvu (to je bilo iznenađenje!) kad bi se oni punog karavana vraćali iz berbe. Da, taj je život bio bogat unutrašnjim osjećajima i bojama, i koliko god budem u životu novaca imao, neće moći zamijeniti sjaj i mirise mostarskog djetinjstva. Mudri filozof bi na to možda rekao da “ne plačem za tim vremenima što su bila dobra, neg’ što sam bio bezbrižno dite”, i možda bi bio u pravu, ali ne manje od mene kad mi je i danas potrebno samo zatvoriti oči, i “pobjeći” u magiju Hercegovine.

PRVO VIĐENJE Biće da je to bio Mostar, Cernica, sokaci, i Rekord, komšija koji nisu kao moji bili (samo) gradski proletarijat, nego su imali bašte i bavili se poljoprivrednom proizvodnjm, baš kao negdje na francuskom mediteranu u njihovim je baščama raslo grožđe i smokve, i sigurno još pregršt različitih plodova koje sam vidio u drvenim gajbama, koje su dovozili pred kuću, i vozili na pijacu

“Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.” O toj rečenici, ni o tom piscu, jedinom nobelovcu koji je ikada piao na ovom jeziku, i oko kojeg traje beskrajna rasprava bez argumenata i otimačina bez karara, nisam mogao ništa. Ali, negdje u tim godinama, a morala je to biti 1980. ili 1981. osjetio sam da se rijedi svijet koji sam dotad poznavao: prvo je umrla Nonina nena (njega smo zvali Nono, a pravo ime mu je bilo Numan,  i sve zvuči južnoamerički “nategnuto”), a onda još neko iz rodbine, i ja sam e morao početi miriti s time da postoje ljudi koje više nikada neću vidjeti, i da će jednom na vječni put svi morati otići, i moji Dedo i Majka, (mamini roditelji), i svi ostali.

Za to vrijeme, trajala je proizvodnja Rekorda, Opelovog modela koji je “izrastao” iz Olympije, a “svoj” je auto postao, one godine kad sam rođen – 1967. Različite generacije toga automobila imale su “interne” oznake – zvale su se Rekord P ili  Rekord B, ali auti nisu bili tako označavani. “Zna ko treba znati”, rekli bi moji Dedo i Majka kad bi ih pitao nešto na što ne mogu odgovoriti. Ja sam u jednom od tih ljeta sam sebi rekao da ću imati odgovore na sva pitanja: možda mi je od toga narasla glava, što će uvijek biti predmet zajebancije kad su moja raja u pitanju, a možda se protiv genetike, prosto, ništa ne može.

Nasljednik Olympie

Elem, Opel Olympia Rekord pojavio se u martu 1953. Kao nasljednik Olympie, auta koji je bio planiran još 1935. Tada niko od nas klinaca nije mogao šta je rat, i glad iz Dedinih priča. Mislim da je strah od Opela u našoj familiji nastao i zbog toga što je Daidža zajedno sa još četvoricom dječaka i vozačem Opelom upao u Neretvu. S te vožnje koja je trebala biti dječja radost, nisu se vratili vozač, i još dva dječaka. Moj je Daidža preživio, dovoljno da odraste i postane moj idol, i moje najveće razočarenje među rodom. U tom vremenu,  1955. i 1956. nastajali su Opeli, a cijena im je, tako barem pišu zvanični dokumenti rasla iz modela u model, dok konačno nije nastao Rekord D, dotad najpopularniji Opelov model. Ono “D” na kraju je moralo biti maknuto, jer je asociralo na auto koje ide na diesel, a od njega je nastao Karavan, koji se proizvodio do 1982. i koji se tako urezao u moju memoriju.

U noći kad je Ivan Lovrenović dobio književnu nagradu Meša Selimović, stigla je Amerova poruka: “Opel Karavan je imao moj komšija Ivan, dovezao ga iz Njemačke, to je za nas bio space shuttle, nikom ga nije dav’o da ga vozi. Ivana zvali – Cigo. ”

Da, mi smo ljudi cigani sudbinom prokleti. I zato nam treba karavan. Da vozimo prtljag kojim bi mogli obradovati nekoga od djece, i da se selimo. Jer je naša jedina domovina – naše djetinjstvo.

“Izrastao” je iz Olympije, a “svoj” je auto postao, one godine kad sam rođen – 1967.