Svjedok odrastanja

I danas kad prođem pored nekog groblja automobila i vidim, negdje na kraju, odbačenu školjku od Peglice pomislim čija je ona mogla biti, svjedok čijeg odrastanja je ona, čija sjećanja staju u nju, kao nekad naša

Piše: Ahmed Burić

Kad se negdje u osamdesetim počelo živjeti bolje, u nas je stigao i običaj da se negdje za maturu – u kućama koje su imalo bolje stajale – polazniku na fakultet, kupi i mali automobil. Raja koja su upisala tehničke nauke, nekako su osmozom, lakše deverali s mašinama, nego mi s humanističkih odsjeka, a i njima se udjenulo i to da su im fakulteti podalje od centra grada. Elektrotehnički je bio smješten čak u Lukavicu, pa se pogotovo u zimskim jutrima, valjalo prebaciti na predavanja. Prigradski autobus je tako, malo po malo, gubio duel s peglicom, autom u koje je, bez obzira na dimenzije uvijek moglo stati četvoro, ne do kraja odraslih ljudi, na izlazu iz tinejdžerske dobi.

Opereta na malim sjedištima

Peglica je, tako, postala zamjena za Fiću, iako nikada nije postala toliko popularna. Nije ni mogla, Fićo je bio narodni auto, stvoren za to da se prva porodica nagura u njega, dok je peglica, na krilima standarda, bila drugi ili čak treći auto u kući. Takva, malena i  „čusta“ što bi se narodski reklo, poslužila je u odrastanju, bila svjedok prvih saobraćajnih prekršaja i smiješnih ljubavnih iskustava u kojima je znala poslužiti kao zamjena za sobu za milovanja, koja je uvijek nekako falila. Kad bolje potražim po memoriji, ne mogu se sjetiti ni da je neko ozbiljnije stradao u Peglici; sve su to bila neka bezazlena iskustva koja bi završavala razbijenim žmigavcem ili, u najgorem slučaju, odvaljenoj karambolki. Korozija koja je, brže nego ostale aute, napadala peglicu bila je znak da vrijeme neumitno teče, da studiranje neće vječno trajati i da će, kad se počne raditi, na njezino mjesto stići neki robusniji, čvršći i sigurniji auto. Ta sigurnost nikada nije stigla, jer se iluzija o životu u kontinuitetu raspršila s početkom rata, koji je došao na naša vrata, taman kad su se upisali posljednji semestri i kad je počinjalo razmišljati gdje i kako dalje.

Posljednja mladost

Neki od nas nikada nisu stigli dalje, ostali su živjeti u uspomenama, nakon što su ih sasjekli prvi rafali napada na grad. Već pomalo izblijedjelo sjećanje na Samira – već je skoro dvije decenije od tad – kaže da je studirao mašinstvo, svirao gitaru, imao curu s kojom se dugo zabavljao i, najvjerojatnije se planirao oženiti, i vozio, naravno, Peglicu.

Negdje početkom aprila 1992. naivno, kakvi smo svi skupa bili u uvjerenju da „rat neće na nas“ i „da će ovo ludilo brzo proći“, je izašao pred zgradu igrati basket. Više se nikada nije vratio, presjekao ga je rafal iz automatske puške. S one strane oroza mogao je biti kvalificiran zlikovac, ali i preplašeni, golobradi regrut kojem je napunjena glava o tome kako su napolju ustaše i mudžahedini, željni krvi, i koji bacaju djecu lavovima u Pionirskoj dolini. Ali, to više nije ni bilo važno, ostali smo bez nekoga našeg i na najbrutalniji mogući način shvatili da vojska kojoj smo uglavnom svi dali godinu života neće poslužiti kao nikakav faktor mira i stabilnosti, nego će se svom snagom i žestinom uključiti u uništenje nas, i svega našeg. Čini mi se da više nikada nisam uzeo košarkašku loptu bez svijesti o tome da više nikada neće biti ni bezbrižne igre, ni bezbrižne vožnje. Rat je bio najbrutalnija stepenica odrastanja, i došao je kao malj u glavu, kao najstrašnije podsjećanje da je jedno vrijeme konačno završeno.

SOBA ZA MILOVANJE Takva, malena i  „čusta“ što bi se narodski reklo, poslužila je u odrastanju, bila svjedok prvih saobraćajnih prekršaja i smiješnih ljubavnih iskustava u kojima je znala poslužiti kao zamjena za sobu za milovanja, koja je uvijek nekako falila

Kad smo stigli u izbjeglištvo, nakon potucanja kod kućnih prijatelja koji jesu željeli pomoći i primiti u nevolji, ali čiji su pogledi uvijek nekako odavali da je njihov komfor narušen i naizgled neodređenih rečenica „da se  neko rješenje mora naći“, a koje su sugerirale da će se boravak kod njih morati završiti, dobili smo ključeve od jedne napuštene vikendice na kraju sela u Istri, koju je trebalo dezinficirati, okrečiti i uljuditi za kakav-takav život i ključeve od Peglice, da se prevezemo do obližnjeg gradića, samoposluge ili da se odvezemo negdje gdje naše misli i slutnje ne bi bile tako crne. Pomalo istrulila, ali još uvijek živa, Peglica je pomogla koliko je mogla i nastavila služiti u tom životu bez ičega, u životu koji to, zapravo, i nije bio jer sve u njemu bila su sjećanja, dok se na budućnost, baš nikako nije moglo misliti.

I danas kad prođem pored nekog groblja automobila i vidim, negdje na kraju, odbačenu školjku od Peglice pomislim čija je ona mogla biti, svjedok čijeg odrastanja je ona, čija sjećanja staju u nju, kao nekad naša, čija je bezbrižna mladost prošla kad je duša malog auta konačno otišla tamo gdje idu sve stvari, u povijest, i u sfumata, magle koje danas nazivamo sjećanjima, a koja su nekada bili jedini životi za koje smo misli da će trajati duže nego su trajale Peglice, prvi automobili koje smo zvali svojima.

Peglica je, tako, postala zamjena za Fiću, iako nikada nije postala toliko popularna