Sevdah – Furgon

Oko Đurđevdana, praznika koji slave valjda svi narodi, ali najviše i najbolje Romi, počnu se događati neočekivane slike. Priroda po svom nahođenju počinje bojiti okolinu, pa se kroz te boje sve, nekako, bolje i čistije vidi. Čak i ono prekrivenom maglom sjećanja

Piše: Ahmed Burić

Ford Transit, kojeg su sva raja iz Muzičke produkcije Radija Sarajevo zvali, jednostavno, Furgon služio je za prijevoz instrumenata i manjeg broja ljudi. U njega, onago bijelog i velikog – od njega su tada na cestama bili veći samo kamioni RABA, FAP i MAN – mogao je stati i kontrabas, notni stalci i jedno četvero-petoro ljudi, tako da bi se ostali tamburaši ili violinisti obično potrpaj u još dva ili tri auta i sviraj koncert. Bilo da je riječ o Posavini, gdje tamburice i šargije zvone od ranoga jutra, ili Zenici, Kaknju, Varešu gdje jarka vatra iz vatrostalnih peći nikada nije stajala, a prvi zvuk više ličio na industro-noise uratke grupe Einsturzende Neubauten, nego na sevdalinke koje su puku pjevali Zehra Deović, Nada Mamula, Zora Dubljević, Zaim Imamović, Himzo Polovina, Safet Isović, i mnogi kojih ovdje nema zbog ograničenosti prostor ali koji su ništa manje zaslužni za liječenje bosanske duše mekom rakijom, i još mekšom pjesmom.

Uzavrela krv

E, sad, kako je mama radila kao pravnica u spomenutoj muzičkoj radnoj organizaciji tako joj je valjalo deverati s raznim vrstama i tipovima svakojakih vrsta. Najviše je, naravno, bilo muzičara, od virtuoza i genija kakvi su bili Jovica Petković i Ismet Alajbegović Šerbo, preko Mikija Petrovića, valjda najboljeg svirača foršpila i pasaža koje ova zemlja imala, do tamburaša – nenadmašnog tersa Joze Penave, besmrtne braće Pavlović, od kojih je živ samo još Branko, izvjesnog Vladića i još nekolicine likova. Furgon je vozio čika-Pero, i dan danas u dobrom zdravlju i još uvijek nešto devera oko muzike.

PRED ĐURĐEVDAN I kad sam ga par dana prije Đurđevdana – onako bijelog, isti model, iste one duguljaste štop-lampe, vidio – kako ulazi niz sunčanu stolačku ulicu, u centar, ispuhanih guma, skoro na felgama, mislio sam da haluciniram, ili da gledam kakav indijski ili iranski film, tužan sa (relativno) sretnim završetkom. Transita je vozio, naravno, Rom nepravilnog nosa, u kasnim tridesetim, onakav kakvog zamišljam da bi ga Leonardo da Vinci nacrtao na svojim minijaturama

Moju majku je često znala boljeti glava i žalila se na migrene: sudari s raznim sujetama i mušicama znali su joj padati teško, ali se može reći da je bila sretna. Takvo okruženje je inspirativno, ali i puno problema za nekoga ko sve to zakonski mora „pokriti“. Jer, kad god bi došla jesen, uzavrela bi krv nemirnih Roma. Oni bi ostavljali redovan posao i kretali prelaziti bosanske rijeke i svirati svadbe po Srbiji i Slavoniji, pa im je, kad na proljeće dođu pokunjeni i potrošenih para, valjalo „srediti“ da ipak zadrže radno mjesto. Kad tako potroše sva bolovanja, sve rođake po triput sahrane i otkopaju, razvedu se i ponovo ožene (najčešće sa istom ženom) onda dolaze ponovo na „mjesto zločina“. Tamo ih je poput kakva isljednika u kafkijanskim noćnim morama, čekala moja mati, kojoj su ponovo morali smisliti neko opravdanje ili izliku. Kad bi stvar, konačno „prošla“, i mati sredila papire, a šefovi se odobrovoljili – nazad u Furgon. I svirati, na manifestacijama, proslavama, otvaranjima željezničkih kolosijeka, i hajde se ti sad sjeti je li to bio model proizveden 1965., ili onaj kojeg su sastavljali u Njemačkoj? Nije, u krajnjoj liniji ni važno: velika platforma unutra, tapacirana onim crnim tapacirungom (zna li neko originalnu riječ za masu sa onim tankim crnim linijama?), instrumenti, stalci za note, mikrofoni… cijeli jedan svijet. Taj Transit je bio kao član porodice, svima koji su imali veze sa Tamburaškim i ostalim „malim“ orkestrima RTV Sarajevo. Bio je to kombi koji je svirao sevdah.

U Stocu

I kad sam ga par dana prije Đurđevdana – onako bijelog, isti model, iste one duguljaste štop-lampe, vidio – kako ulazi niz sunčanu stolačku ulicu, u centar, ispuhanih guma, skoro na felgama, mislio sam da haluciniram, ili da gledam kakav indijski ili iranski film, tužan sa (relativno) sretnim završetkom. Transita je vozio, naravno, Rom nepravilnog nosa, u kasnim tridesetim, onakav kakvog zamišljam da bi ga Leonardo da Vinci nacrtao na svojim minijaturama. Pored njega je, glave zamotane u jemeniju sjedila, najvjerojatnije njegova supruga, gledali su naprijed, a šklopocija se jedva vukla po prvom proljećnom suncu. Nasmijali smo se, iskreno, svako pomislivši na svoju vezu sa tom slikom. Sevdah – kombi, sunce, Romi i put.

Za nas to može biti folklorna slika neto iz magle prošlosti, no to je za njih dvoje u kombiju, sudeći prema njihovim pogledima bio više nego dovoljno. Zbog toga mislim da mi nismo nimalo u prednosti u odnosu na njih, i zbog toga im malo i zavidim. Oni žive moje snove: i danas, kad se uhvatim kako sanjam da putujem u Furgonu, želim da san ne prestane, da sam vječito u Furgonu, da pjevam rudarima, radnicima, domaćicama, penzionerima, svejedno o kakvom svijetu. Jer, samo tada mi je svejedno kakav je svijet koji svi sve teže podnosimo. U Ford Transitu.

Bio je to kombi koji je svirao sevdah