Najbolji auto koji vozi sretne ljude

Marko je upalio Fiću, krenuli smo, ali kakav bi to performans bio ako u njemu ne bi bilo nekakve subverzije. Uskim, kamenim ulicama starog Kopra vozili smo se, a auto je drndalo tako da sam osjetio svaki unutrašnji organ

Piše: Ahmed Burić

U svim tim putešestvijama, dok gradovi mijenjaju svoja lica, postoje ljudi koji kao da čuvaju neka vremena i običaje, koji nisu odustali od svojih ideala. Kad sam stigao u Koper, luku na slovenačkoj obali koja je nekada bila posljednja jugoslovenska tačka pred ulazom u Italiju, znam sam da tamo morao vidjeti dvije “stvari”: prva je kultni klub MKC, (O)mladinski kulturni centar do kojeg, eto, nikada nisam “dobacio” sve do četrdeset i sedme godine života. Drugi spomenik kulture trebala je biti zgrada Televizije Koper, prve na kojoj sam ikada vidio neku NBA utakmicu i čuo glas Dana Petersona, trenera i komentatora koji je govorio italijanski sa američkim naglaskom. Kao gringo iz spaghetti westerna ponavljao je riječi – miglori, giocatori, rimbalzi – i to mi je bilo beskrajno simpatično. Danas kad mi se vrati ta melodija jezika, shvatim da je to zvučalo nekako tako kao kad Albanac govori naš jezik: za tvrdim “r”, i uduplanim “l”, koje zvuči kao “lj”, jer svaki čovjek, pored svih jezičkih pravila i kanona, ima svoju gramatiku. Baš kao što kaže i jedna pjesma grupe Buldožer: “Svaki čovjek ima svoj blues”.

Na tragu Monthy Pythona i Franka Zappe

Veza između svih tih stvari, osim možda košarke, ali ako bismo i tu zagrebali ispod njegove kože i danas sijede brade, bio je i ostao on – Marko Brecelj, legenda ex-jugoslovenske scene koji se kao perspektivan kantautor priključio grupi Sedam svjetlosnih godina koju je vodio Boris Bele. Bio je to možda najvažniji sastanak u istoriji nekadašnjeg jugoslovenskog rocka, u našim uslovima vjerovatno ravan onome kad su se u Liverpoolu našli John Lennon i Paul McCartney, ili kad su Joe Strummer i Mick Jones našli jedan drugog i oformili The Clash.

Impresivno Tu, u malom prostoru u koperskom starom gradu kao da sam konačno našao svoj blues, onaj o kojem je Buldožer pjevao još 1975. godine. Tada mi je bilo osam godina i nisam imao pojma o tome šta će me obilježiti

Buldožer nikada nije bio mega-atrakcija, poput recimo, Bijelog Dugmeta, ali je, što se tiče utjecaja na bendove, vjerovatno učinio najviše: skoro da nema benda koji se ne referira na njihove albume i podvlači njihov smisao za humor u tekstovima. S poetikom koju danas, možda previše upisujući referentne kodove, možemo označiti kao “nešto na tragu Monthy Pythona i Franka Zappe”, Buldožer se zajebavao sa svim i svačim, a na kraju najviše sa samim sobom. Nakon četiri godine rata, tri živa i jednog studijskog albuma, Brecelj ih je konačno napustio da bi se posvetio solo-karijeri. To je za fanove vjerovatno bila jedna od najnesretnijih okolnosti jugoslovenskog rock’n’rolla, ali s ove distance nema potrebe suditi. Svi članovi su još uvijek živi i zdravi, nastupaju i sviraju, a Brecelj je bio i ostao jedna od ikona undergrounda kojeg su, barem u poetskom smislu, slijedili svi koji su se, zajedno s muzikom, bavili i subverzijom – od novovalnih bendova poput Šarla Akrobate i Haustora, preko Elvisa J. Kurtovića i Zabranjenog pušenja, preko LET3, pa sve do današnjih hip-hopera.

Brisanje iz crkvenih knjiga

Marko Brecelj se danas uglavnom bavi performativnom umjetnošću, akcijama koje ismijavaju politiku i političare: u osamdesetim je volio kontrolisano samospaljivanje, što bi značilo da u znak protesta usred koncerta zapali svoju kosu i bradu, a onda to na vrijeme ugasi kako se ne bi ozlijedio. Istina, bilo je i momenata kad se gašenje ne bi pravovremeno ukazalo, pa bi dobri Markan zaradio i kakvu opekotinu, ali ta stvar, na sreću, nije ostavljala ozbiljne posljedice. Fizičke. Jednu od takvih akcija Marko je izveo u Sarajevu 2007. godine, kad je izveo samozapaljenje pred pravoslavnom Sabornom crkvom u Sarajevu. Svoj performans nazvao je Bog zna koje je samozapaljenje potpuno kontrolisano: Marko je, naime, rođen u Sarajevu sad već davne 1951. godine, i tu ga je njegov deda Slavko, bez znanja roditelja, upisao u crkvene knjige. Zatražio je da ga se ispiše iz evidencije, jer smatra “da je Pravoslavna crkva, baš kao i katolička i islamska vjerska zajednica, na tlu BiH raspirivala vatru koja je progutala stotine hiljada života, i još uvijek zamračuje pogled na bolje sutra”. Ali, kao i obično, vuk je pojeo magarca, Marko se samozapalio, policija ga je legitimisala, nakratko su mu uzeli pasoš, a sveštenici su kazali da mu ne mogu ispuniti želju da ga izbrišu sa popisa. Možda te knjige više i ne postoje i možda se Marko palio džaba, ali neka ostane zabilježeno da je jedan pravi umjetnik na taj način uložio protest i barem pokušao da mu ime ne ostane zapisano tamo gdje ne želi, i oko čega ga niko nije pitao.
Proveli smo dan u Kopru, nakon što je došao na čitanje mojih pjesama, i onda je tražio uzvratni posjet. Sa velikom tremom, kao da su me pozvali u londonski Marquee ili njujorški CBGB, otišao sam i tamo me je kustos Marko proveo kroz tri decenije svoga i naših života, pokazivao mi umjetničke radove i plakate izložbi, koncerata, performansa… Impresivno: tu, u malom prostoru u koperskom starom gradu kao da sam konačno našao svoj blues, onaj o kojem je Buldožer pjevao još 1975. godine. Tada mi je bilo osam godina i nisam imao pojma o tome šta će me obilježiti. Putujući na more s roditeljima, doživjeli smo saobraćajnu nesreću, neko nas je udario otpozada, sva sreća pa nikome nije bilo ništa, a naš “Audi”, tada jedan od rijetkih u Sarajevu, otišao je u helać. Stari ga je odmah prodao, čini mi se više zbog sujevjerja nego zato što se nije htio bakćati sa velikom havarijom, i kući je dovezao – Fiću kao prelazno rješenje, dok nismo dobili Stojadina i ponovo se i simbolički vratili u srednju klasu.
Na kraju posjete, Marko je rekao:
Hajde da se malo provozamo.

Jurimo 40km/h

Pomislio sam da se radi o nekoj od njegovih šala, a kad sam vidio crvenog Fiću, shvatio sam da ne odustaje od toga da je svaki minut njegovog života performans i samo se prepustio. Sve za umjetnost, što se kaže. Sjeli smo u auto na čijim vratima je bijelom bojom stajalo napisano: “najbolji auto je onaj koji vozi sretne ljude.” Marko je upalio Fiću, krenuli smo, ali kakav bi to performans bio ako u njemu ne bi bilo nekakve subverzije. Uskim, kamenim ulicama starog Kopra vozili smo se, a auto je drndalo tako da sam osjetio svaki unutrašnji organ. U svim tim ulicama, saobraćaj, naravno, nije dozvoljen, ali Marko je znao da nema te policije koja bolje od njega zna grad(ić), i da ga, i da hoće, ne mogu uhvatiti. Jurili smo kao u filmu Maratonci trče počasni krug, nešto više od 40 na sat, ali to po kamenim stepenicama zaista izgleda kao ekstremni sport. Malo sam podigao obrve ne želeći da vidi da me je strah, a Marko me je duboko, zavjerenički pogledao u oči i rekao:
– To je moj moto: sporo, ali opasno.

U tom trenutku sam osjetio apsolutnu sreću. I znao da nije bilo pogrešno što sam volio i njega i Buldožer, i što okolo pričam da sam sa tih osam godina mislio da je upravo on izmislio blues, iako to baš i nije do kraja tačno, jer sam na daidžinim singlicama već bio čuo Louisa Armstronga, i možda nešto i znao.
U međuvremenu, nova je vlast zatvorila Markov kulturni centar. Ali on još uvijek putuje sa svojim Fićom, pravi performanse, uveseljava ljude i hoće ih potaknuti na razmišljanje. I negdje je, kao i njegov crveni Fićo – pravi Bosanac. Spor, ali opasan.
Kao i svi oni koji idu za vlastitom zvijezdom. I da, stvarno: najbolji je onaj auto koji vozi sretne ljude. Kao i onaj čovjek koji sam bira svoju sreću. Koja drugima, poput one Markove, možda i nije najjasnija. Ali je njegova.