Piše Ahmed Burić

Pjesmu ste svakako čuli. Skoro da nema radiostanice koja je ne vrti u ovo novogodišnje doba. Dobro ima onih koje ne vrte narodnjake, ali ko normalan može pristati na to da u ovo doba godine sluša samo Mariah Carey All I want for Christmas is you ili Last Christmas rahmetli Georgea Michaela. Objektivno, mora bljesnuti i nešto domaće, a i pisac bi slagao kad bi rekao da mu se brk svaki put ne nasmiješi kad čuje neke od ranih radova te grupe koja se pojavila sredinom osamdesetih.

Bećari iz predgrađa

Sa riffovima koji su prštali poput iskri sa mašine koje siječe metal i glasom pomalo prefriganog, ali prostodušnog sarhoša i bećara iz predgrađa, „Nervozni poštar“ je zapalio tačno onu publiku kojoj je trebala neka vrsta putokaza kroz lavirint zamršenih, odvojenih žanrova: sa jedne strane narodnjaka koji su bili masovna, ali od kulturnog establišmenta ne baš najpoželjnija stvar, i rock and rolla koji je obavljao u zemlji koja je izrasla iz agrara, i u kojoj je bezmalo svaki stanovnik potjecao sa sela. Moglo bi se reći da je taj spoj folka i teškog roka već bio oproban recept: Goran Bregović ga je sa Bijelim dugmetom doveo na stadione i top liste, i taj zvuk u tom smislu nije bio novum. Pomalo zlobni kritičari će ga nazvati pastirskim rokom, ali mu nisu mogli ništa. Ta stvar je već bila pobijedila.


No, u doba pojave „Poštara“, Dugme je već bilo dinosaurus koji bi radio isključivo kad bi se previše stvari sklopilo: da se nađe novi pjevač, da Bregoviću da raditi pod uslovima koje su određivali još uvijek stroga socijalistička pravila. Pjesme su imale sve manje socijalnog naboja i išle prema nadolazećem etno trendu. U tom prostoru koji se razilazio, ostala je praznina koju je trebalo popuniti. Nečim jačim i iskrenijim. Fadil Šabović, kompozitor i arhitekt „Nervoznog poštara“, u jednom je intervju priznao da je na ideju o formiranju benda došao dok je obavljao posao ljekara-pripravnika u ambulanti, negdje u Busovači.
Prema tom predanju, mladi ljekar je sjedio u dežuri za hitne slučajeve, a onda su kola hitne pomoći dovela nesvakidašnji par. Muškarca u kafanskoj tuči pepeljarom, flašom ili šakom razbijene glave, i ženu koja ga je držala za ruku. Kad su je pitali ko je, ona je rekla da je pjevačica tu u lokalnoj kafani, i da je to njezin dečko. I sve vrijeme ga je držala za ruku dok mu je doktor Šabović ušivao rane. Shvatio je, dakle, da ako želi imati popularan bend, mora smisliti nešto jače od pjesmica koje su malo služile kao reklame za turističke agencije, malo kao šegačenje sa dalmatinskom zabavnom muzikom. Elem, Poštar je kombinacijom folka, rocka, motivima iz spaghetti westerna, kafanskih tuča i situacija u kojima su se nalazile drvosječe po bosanskim šumama, ispleo autentičan izraz koji je žario i palio. Po Beogradu i Zagrebu – nikada u ‘’glavnim’’ dvoranama i režimskim medijima, ali i po inostranstvu gdje su gastarbeiteri gasili žeđ za domovinom, pivom, žesticom i pjesmama kakve su Sarajevo, slatki dome moj, Salko Dinamitaš, Voz za sreću, Bilo jednom u SFRJ, Mi smo drvosječe potaman nam sve, Vojnička pjesma, Moj Ford stari, Ženim se ili Vazda gazda. Što bi se reklo, pitoreskne razglednice okićene strip mitomanijom, sve iz života, i sve iskreno. 1-2-3-4 i drmaj.

IMV iz Busovače

No, pjesma koja će se, valjda, najviše puta ponoviti u javnim izvođenjima pored one o odlasku u cirkus Colorado, je ona o Novoj godini. Idemo svi: Nova Godina/ kuca na vratima/čaše gore svi/čaše gore svi/čaše gore svi./

DRVOSJEČE IZ VESTERNA Elem, Poštar je kombinacijom folka, rocka, motivima iz spaghetti westerna, kafanskih tuča i situacija u kojima su se nalazile drvosječe po bosanskim šumama, ispleo autentičan izraz, koji je žario i palio

U pjesmi se, kako većina od vas sigurno zna, sastala rodbina kod daidže Idriza i tu treba dočekati Novu godinu. Slika u kojoj padaju bijele pahulje kojima se djeca raduju, a pijani daidža hoće da povraća, ultimativni je isječak tadašnjih života cijele jedne populacije kojoj nije bilo dozvoljeno da jesenje i zimske dane svojih života dožive u zasluženom miru i blagostanju, nego ih je pregazio rat, jeziv i uraganski. I to nije bio kraj njihovim problemima.
Kad su izašli iz rata, već kao ljudi na pragu četvrte životne dobi, dočekao ih je duh vremena koji prezire starost, naci-kapitalizam koji forsira mlade, nadobudne u preuska odijela, obučene šatro ‘’menadžere’’ koje znamo kao tetiće, daidžiće, amidžiće… Nije li paradoks da cijela ta horda parazita privilegovano živi u društvu koje starije i iznemogle ljude ni na koji način ne štiti?


No, tom pitanju možda i nije mjesto u ovakvoj, prigodničarskoj, pa još prazničnoj rubrici, ali takva se pitanja jednostavno moraju postavljati. Jer, ukoliko prezremo one koji su pošteno uložili sav svoj radni vijek tu gdje živimo, ne čeka nas nikakva bolja budućnost, nego nastavak tavorenja, tužni pogledi naših roditelja, tetaka, strina, daidža, jedna tužna kolona kojoj su danas ostale samo uspomene.
Jer, ako nije bilo dileme da je onog junaka – lolu u ambulantu u Busovači dovezao IMV-ov kombi s nosilima, zaštitni znak svih birvaktilskih hitnih pomoći, ‘’pravo’’ bi pitanje bilo – ‘’koja kola ima daidža Idriz iz pjesme Nervoznog poštara?’’
Onaj ili ona koji na trenutak mogu zamisliti tu scenu, bašču, dvorište, auto, vatru u peći, veselog daidžu kojem se sve skupa malo smučilo, za njih je ovo i pisano. I sretna im Nova godina.
Da nam svima bude lakša, sretnija i da uspomene iz nje jednom postanu ono što će se zvati ‘’neko sretnije vrijeme.’’
Nadam se da smo toliko zaslužili.