Piše: Ahmed Burić

Ne znam kako, ali dogodilo se da u našem dvorištu, od, valjda, četiri ili pet takvih automobila u Sarajevu, osvanu čak dva DAF-a. Lijepi mali autić  – tad su i porodice bile voluminozmo manje – proizveden je u fabrici koja je svjetsku slavu stekla na kamionima: DAF iz Eindhovena i danas je jedan od glavnih brendova kamionske industrije. Za «malo» auto bilo je potrebno da se na Automobilskom salonu 1958. pojavi DAF 600, prvi automobil s variomatic sistemom prenosa. To je takvom, malom automobilu nevelike snage (590 cc), davalo mogućnost da razvija nešto veće brzine od sličnih modela iz Italije i Francuske.  Između 1961. i 1967. godine mehanički aspekti nisu bili bitno mijenjani, s tim da su brojke 600 i 750 zamijenjene oznakom modela. Uslijedili su DAF 31, 32, a italijanski dizajner Micheloti napravio je manje preinake u odnosu na originalnu ideju Johana Van Der Brugghena. DAF 33, za kojeg se zna da je proizvođen od 1967. do 1974., a ne zna tačno koliko ih je zapravo prodato, nastao je kao nasljednik DAF-a Daffodila, automobila koji je svoje ime dobio po narcisu, cvijetu čije poklanjanje, vele, znači beskrajnu i bezrezervnu ljubav.

Zelena trava doma mog

Bilo je to vrijeme u kojem se cvijeće skupljalo po parku, onako bezbrižno i naivno kakvo je u našim dječjim očima moglo biti i vrijeme u kojem je ovdje riječ. Igrali smo se odvojeno, dječaci i djevojčice, i one su od cvijeća koje bi našle u parku plele raličite vijence kojim bi ukrašavale svoje glave. Mi dječaci smo isprva potpuno ignorisali tu igru – kakvo cvijeće, glavno je bilo ispasti neki macho partizan iz serije Kapelski kresovi ili Otpisani – a onda smo, nakon što djevojčice baš nisu previše obraćale pažnju na te budalaštine, isprva krišom, a onda otvoreno donosili cvijeće od kojih bi one pravile vijence. Neki sociolog bi, sasvim sigurno, u tome otkrio elemente stvaranja zajednice, ali tu se prije radilo o prvoj romantici. Kad danas malo bolje pogledam te stvari čini mi se da je većina nas bila zaljubljena u Ivu. Imala je engleskog setera kojeg je stalno izvodila u park, a živjela je sa starijim bratom, ocem i majkom. Majka joj je bila elegantna, mršava i veoma graciozna žena, mislim da je bila nastavnica u nekoj školi, ali to sada nije važno. Tata joj je imao problema s vidom i nije imao jednu šaku, pričalo se da se poslije drugog svjetskog rata negdje igrao i da su našli bombu koja je eksplodirala pred njima. Njegov je drugar stradao na mjestu, a on eto ostao trajno ranjen. Živjeli su na našem spratu, bili ugodne i drage komšije. Samo bi Stari ponekad, kad bi ga čika Gogo zamolio da mu pogleda DAF-a, jeropet nešto ne valja s mjenjačem, sačekao da on zamakne i onda rekao:

«A šta imam gledati, svaki je automatik isti, nema tu sreće. Ne bi ljudi pravili mjenjače da to ne treba.»

Kraj sna

 

Onda bi otišao pogledati, jer gdje ćeš odbiti komšiju. Zbog svega toga mislim da je Iva mene gledala malo blagonaklonije, ali ne bitno više od ostalih. Kad sam joj poklonio stručak parkovskog cvijeća malo se zacrvenila, ni meni nije bilo svejedno i sjedjeli smo ispod naše zgrade. Naišao je njezin brat, nešto promrmljao i mi smo se osjećali kao da smo radili nešto zabranjeno. U svakom slučaju između nas nikada nije bilo ništa, oni su odselili i dokaz o toj mogućoj romanci su samo ovi redovi koje ispisujem. Čuo sam da Iva živi u Engleskoj, da je sretno udata za Bugarina koji vrlo dobro govori naš jezik i voli motore. Baš lijepo, priča se, eto, nekako nastavila i došla u kontekst koji nije bitno različit od onoga iz kojeg je krenula.

A DAF-ovi? Kasnije su se na cestama pojavljivali veći i raskošniji modeli s oznakama 44,55,66, ali nekako nisam više obraćao pažnju na njih. Stigli su, pa i u naše dvorište, veći i luksuzniji modeli automobila, a mi smo se počeli baviti drugim stvarima osim sakupljanja cvijeća i stidljivih pogleda prema djevojčicama. Krenulo se u više razrede škole, učiteljice nisu bile više jedine koje su nam prenosile znanje, krenula su prva shvaćanja o tome koliko su ljudi različiti, prva razočarenja i došao je kraj sna o životu u poljima cvijeća u kojima se biva kraljem ili kraljicom za jedan dan, okrunjenim vijencima cvijeća koje je trajalo upravo onoliko koliko i naša utvara, iluzija da je moguće zasnovati neko dječje kraljevstvo u kojem ne bi bilo tortura, zlobe ili taštine. DAF je, kao i sve drugo iz našeg svijeta, preselio u prošlost, koju danas pokušavamo uljepšati, ili jednostavno zabilježiti njezin topliji dio.Prve poglede i boje, mirise i stidljive izjave ljubavi, ono najljepše čime djetinjstvo može obdariti.