Piše: Ahmed Burić

Dođu godine kada, kao priroda svoje promjene, čovjek počne prihvaćati smrti. I tek kad pomislimo da smo zaboravili vrijeme u kojemu su nasilni odlasci bili svakodnevnica, iz tog nas mentalnoga skolništa prene neka vijest o tome da je neko blizak i drag otišao: u posljednjih nekoliko mjeseci taj se niz znatno ubrzao. Pred očima ti promiču lica Mustafe, Taiba, Aleša, Srđana, Emčike i polako se pretvaraju u obrise nekakvoga mogućeg crteža. Taj crtež sigurno ne bi bio pravi odraz tog čovjeka, nego nekakvo tvoje viđenje linija koje su mogle ostati iza njega. No, ti nikada nećeš znati nacrtati ozbiljan portret, čak ni Kroki ljudskoga lica, a najdraže su ti one Leonardove studije likova koje je crtao u minijaturama. U Božije ne treba dirati, tako ili slično zna i tvoj prijatelj Fikret. To ti je sasvim dovoljno.

Poznati i anonimni

Sa smrtima poznatih i slavnih osoba stvari nekako drugačije stoje. Sveopšta medijatizacija i ispraznost života ljudi u ovome vremenu ponekad svo to žalovanje na društvenim mrežama učini blago odurnim. Jer, niti je David Bowie zaslužio da se ispod njegove slike prepucavaju ”raja i papci”, niti je Alan Rickman mogao znati da čitav stol ozbiljnih ljudi ovaj rob Božiji može ubijediti da je njegov glas nešto najljepše na svijetu, ponekad veće i od sve muzike koja bi se mogla otpjevati. Smrću poznatih ljudi nestaje samo dio priča koje će se pričati o njima. Smrću anonimnih nestaju sve ili gotovo sve priče o njima. A svaka je dobra priča, kao i svaki dobar čovjek jednako vrijedna.
On, Trifun Ivanov, bio je poznat, jer je bio nogometaš. Ali, njegov izgled i mjesto i način na koji je igrao mogli su ga činiti dragim ograničenoj grupi ljudi: onima koji misle da je fudbal jedno od antropoloških lica čitavih nacija i da je način igre, zapravo, slika mentaliteta. Najčešće neobrijan, sa frizurom koju su čak i fudbaleri bili ostavili da počiva na groblju kiča kasnih 80-ih (radi se, naravno, o fudbalerki koja sadrži pramen naprijed, a repove po vratu) dobio je nadimak vuk. Njegov je posao bio čuvanje najopasnijih protivničkih igrača, a njegov je lik bio toliko balkanski da biste ga u nekom zamišljenom filmu o otomanskim osvajanjima na Balkanu mogli zamisliti na obje strane. Likom između Milka Đurovskog i Emira Kusturice, Trifun Ivanov je bio osuđen da nikada ne bude zvijezda čiji se likovi mogu aplicirati na šolje za kafu ili T-shirt majice, niti bi ijedan klinac ovoga svijeta nakon što prvih 20 puta u životu šutne loptu poželio da bude on. On je raščišćavao situacije, ulazio u beskompromisne duele, dobijao žute kartone, narodskim jezikom rečeno, vadio kestenje iz vatre. Izgledalo je kao da to radi golim rukama i najčešće je to bilo tako, ali on je svojom robusnošću i beskompromisnošću omogućavao svojim veznim igračima da se razmašu, a svojim napadačima da ih publika obožava, da ih novinari nazivaju umjetnicima, a da ih fudbalski sladokusci pamte na način na koji nekadašnji hipici ili pankeri s nostalgijom govore o svojim omiljenim grupama.

DVA SVIJETA U AMERICI ‘94. Valja reći još samo ovo: možda i glavna utakmica tog prvenstva bilo je četvrtfinale u kojem su se sastala dva svijeta – Njemačka i Bugarska. Jednog od najlukavijih napadača u povijesti, svim bojama premazanog Rudyja Vollera, Trifun Ivanov stavio je u džep na tom meču i Bugarska je prošla u polufinale

Te 1994. godine na Svjetsko prvenstvo u Americi, na kojem je trebalo potvrditi status fudbala kao globalno važne činjenice, Jugoslavija je gorjela u vatri, s Balkanskog poluotoka stigle su dvije reprezentacije: lepršava Rumunija sa laganim Dumitrescuom, jakim Moldovanom, ”Gicom” Popescuom, Petrescuom, i Hagijem – ”Maradonom s Karpata” i nešto tvrđa Bugarska u kojoj su se svi konci povlačili s jednog mjesta. Iako je tu bilo odličnih igrača poput Lečkova, Borimirova, pa i Kostadinova, kod Bugara se Broj 1 na terenu uvijek znao. Nosio je ”osmicu” na leđima i bio opasan, možda i najbolji napadač u povijesti Balkana. Direktor i glavni glumac te ekipe bio je čovjek Isusovog imena, s izgledom šefa inspektorata na tursko-bugarskoj granici koji suverenošću holivudskog veterana određuje ko će nastaviti put, a ko otići u zatvor. Hristo Stoičkov bio je igrač kakav se rađa u nekoliko decenija. Skloni smo glorificirati ono što doživljavamo i gledamo i to proglašavati vječnim, ali sa istim žarom smo sve to spremni baciti u blato.
A on, Trifun Ivanov, izgledao je kao da se najbolje snalazi u blatu. Igrao je u Španjolskoj, Švicarskoj, Austriji. Za Bugarsku je nastupio 77 puta i uvijek je igrao kao da mu je posljednja utakmica. Bez kalkulacija, beskompromisno, stameno. Kad se bolje razmisli, možda bi mu prezime Stamenov najbolje pristajalo, ali mi Balkanci to ne biramo, kao ni mjesto rođenja.
N. je bio rodom iz Kaknja, a u izbjeglištvu smo bili pravi prijatelji. Istina, on je u zemlju našega izgnanstva došao puno ranije, još početkom 80-ih, gdje je upisao tehnički fakultet, s uspjehom ga završio i nekako, u vrijeme osamostaljenja, postao direktor državne agencije. Sam, bez ičije pomoći, zarana bez oca, s majkom i sestrom u izbjegličkom kampu, išao je kroz život uzdignute glave, ali i nosio neku tugu koja se vidjela iz aviona. I koju nisu mogli sakriti ni elegantni crni kaput koji je odavao da ga nosi neko važan, ni jedan od prvih mobilnih telefona koji sam u životu vidio, a bio je, naravno, njegov, ni službeni automobil Golf 3 koji se pojavio nekako u to vrijeme da naslijedi nenasljedivo, Golfa 2, za koji je taksista ispalio mitsku repliku:
– Jarane, Švabo se samo dva put’ zajebo’ u životu. Što je krenuo na Moskvu i što je napravio Golfa dvicu.

SUDAR DVA SVIJETA

Izbjeglički život je štur i siromašan, a izbjegličke priče malo koga zanimaju. Baš kao što ni ponašanje izbjeglica domaćinima izgleda nenormalno. Šta li su radine komšije koje bi odlazile na posao mogle misliti o tipovima koji po cijeli dan i noć sjede u podrumskom stanu i gledaju utakmice i raduju se kao mala djeca kad Rumunija ili Bugarska daju gol, vjerovatno zato što nemaju svoju reprezentaciju pa moraju navijati za onoga ko najviše liči na njih. Treba li reći da je N. bio Srbin, i koliko će generacija trebati proći da im to ne bude važno? I je li današnjim ljubiteljima fudbala moguće objasniti zašto je Trifun Ivanov bio važan i dobar igrač? Valja reći još samo ovo: možda i glavna utakmica tog prvenstva bilo je četvrtfinale u kojem su se sastala dva svijeta – Njemačka i Bugarska. Jednog od najlukavijih napadača u povijesti, svim bojama premazanog Rudyja Vollera, Trifun Ivanov stavio je u džep na tom meču i Bugarska je prošla u polufinale.
A taj N.-ov Golf 3 je bio auto naših života koje su pojeli nedosanjani snovi psihopata o boljoj prošlosti. Možda i zato jer je shvatio da više nikada neće biti zlatnih vremena za bugarski fudbal, Trifun Ivanov se kao pravi Balkanac naselio u Beču i tamo krenuo u mali biznis sa benzinskim pumpama. Buvlje pijace, auto otpadi i benzinske pumpe glavna su mjesta sastajališta izbjegličkih duša, i to je Trifun Ivanov mogao znati. On u rodnom Velikom Tarnovu nije mogao naučiti pet jezika, obući lister odijelo i postati trofejni trener sa krajnjom destinacijom negdje u Kini, niti je mogao biti maneken sportske opreme na jumbo plakatima duž londonskog Covent Gardena. U njegovim očima, u mladosti bistrim kao voda u planini, a u starosti sivim kao bugarski socijalizam i odijelo njihovog predsjednika Todora Živkova, sjala je neka dobrota koju svijet Champions Ligue kroz skupe naočale Seppa Blattera ne može vidjeti. Njegovo veliko srce je eksplodiralo malo prije Valentinova. Negdje kad se i slavi Sveti Tripun po kojem je mogao dobiti ime svetac mučenik koji je podnosio nedaće onako kako je igrao Trifun Ivanov. S brojem 3 na leđima.