Ratni veteran trči počasni krug 

Fabrika automobila Priboj, legendarni FAP, osnovan je 1953. godine da svojom proizvodnjom bude jedan od glavnih stubova Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. I bio je: hiljade radnika vrijedno su radili u kombinatu na rijeci Lim, tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore i tu su nastajali kamioni koji su gradili zemlju

Piše: Ahmed Burić

Kad sam doznao da putujem u Makedoniju, obradovao sam se kao malo dijete, jer takvi putevi uvijek bude inspiraciju. Na jug i na istok, uvijek radije nego na sjever ili na zapad. “Tamo gdje vječno sunca sja”, kako kaže pjesma i gdje priznanje države nastale raspadom Jugoslavije još uvijek nije gotovo, niti verificirano, tamo je uvijek dobro, čak i kad nije veselo.

No, nadao sam se da ću ovdje vidjeti više oldtimera. Makedonija je važila za ono mjesto posljednjih stvari u kojem svi artefakti iz prošlosti još uvijek nisu potpuno isčezli i još uvijek imaju vrijednost i sjaj. No, vrlo je brzo trebalo shvatiti da to baš i nije tako, da se u međuvremenu vozni park stanovništva obnovio i da nema ništa od “balkanske Kube”, u kojoj uredno prolaze Chevroleti i Cadilaci iz pedesetih, okićeni novim gumama i karambolkama koje svojom tehologijom i umijećem prave tamošnje zanatlije. I taj svijet kad jednom propadne, propašće i znanja tih majstora, i oni će polako, baš kao i automobili za koje su pravili dijelove, pasti u zaborav. Neće nikome trebati, kao i stari automobili i kamioni koji su činili jedan svijet.U ovom slučaju, naš svijet.

Izdržati pritisak

Fabrika automobila Priboj, legendarni FAP, osnovan je 1953. godine da svojom proizvodnjom bude jedan od glavnih stubova Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. I bio je: hiljade radnika vrijedno su radili u kombinatu na rijeci Lim, tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore i tu su nastajali kamioni koji su gradili zemlju. FAP je bio sve: i kamion za prevoz građe, i pijeska, odnosno pržine, i voća i povrća, nosio je i miješalicu i cisternu. Kao mladi partizan, sretan što je izašao iz rata i pun entuzijazma i poleta gradi zemlju velikim zamahom, tako je FAP špartao Jugoslavijom, putevima bratstva i jedinstva i seoskim stazama, noseći na svojim leđima i prikolicama sve ono potrebno da se ta zemlja napravi. Nemoguće je to izračunati, ali FAP-om su prenesene hiljade miliona tona tereta, koji će se kasnije razbiti u paramparčad. Možda se Jugoslavija i raspala jer nije mogla nositi toliki teret koji joj je stavljen na leđa? Ali, ako je iko pomagao da se taj teret olakša bio je FAP.

 NARODNI HEROJ FAP, narodni heroj socijalizma kojem iskreno želim da u svoju prikolicu uzme grupu tajkuna – možda baš onih koji nude sramnu privatizaciju FAP-a – i onako ih, u skupocjenim odijelima i sa blještavim satovima i u snježno bijeli košuljama – istrese na smetljište povijesti

Zato sam se nemalo obradovao, kad sam ga onako žutog, temeljne “rudarske” boje vidio kako grabi natovaren nekim cijevima između novih velikih zgrada u Skoplju koje oponašaju antički stil i groteskno se nadvijaju iznad naših glava. Izgledao je kao stari maratonac koji se našao u trci sa decenijama mlađim protivnikom, potvrda da je jedan svijet u kojem nije bilo bogaćenja preko izgradnje stvari za javno dobro – zaista postojao. Tom svijetu javno dobro bilo je jedan od primarnih zadataka, a jedan od najvažnijih alata postizanja tog dobra bio je FAP. Legendarna mašina koja je uvijek bila tu, i zapela kad je najviše trebalo, nikad ne žaleći sebe.

Baš kao u pjesmi Ramba Amadeusa u kojoj se kabriolet pun manekenki zaglavi negdje u crnogorskim gudurama i onda ga treba izvaditi: pa kaže Rambo, “a onda svi pitaju: ‘đe nam je FAP mašina, Fabrike Automobila Priboj!?” I onda Rambo pjeva kako sačeka da proključa motor FAP-a, pa naftom ispoljeva sve manekenke, na čijim se njegovanim tenovima kako kaže pjesnik “nalazi sloj boje govana”. No, ostavimo mi Ramba i njegovu fikciju, i vratimo se nečemu stvarno, Stvarnom onoliko koliko samo FAP može biti.

Nedavno sam vozeći se pored te fabrike  osjetio blagu tugu, i to ne zbog toga što se na njenim zidovima i u njenim dvorištima vidi koliki je to gigant bio a na šta je spao danas, nego zbog  činjenice koju prethodno pročitao. Naime, firma koja treba “privatizirati” FAP i konačno ga revitalizirati, nekakav Finkom kapital u kojem su ukrajinski i britanski capital (gdje se samo nađoše?, reklo bi se) objelodanili su svoju ponudu: za predmetni kapital nude 300.000 eura, a u investicioni program su, kažu, spremni uložiti10.000.000 eura za period od pet godina. I još, ma šta to značilo, bezuslovno prihvataju obaveze socijalnog programa.

Orden na grudima koje bole

“Cijela ova grdosija, sva ova dvorišta, sve prostorije, sve ono što je nastajalo za 40 godina nečijeg truda, za polog od 300.000 eura i obećanje od 10 miliona, koje nikad ne mora I nije bilo ispunjeno?”, pomislio sam. “Pa, za novce koje moraju dati ne može se kupiti ni baš najluksuznije opremljena  kuća jednog tajkuna u gradu.” Miris nepravde ponovo mi se našao u nozdrvama a zelenilo pejsaža me podsjetio na film. Odnosno na filmove u kojima je FAP razvozio i partizane i Nijemce, i bio farban križevima i petokrakama, maskiran, prljav, bijedan i sjajan, ali je uvijek obavio ono što mu je bilo povjereno. Kao pravi junak socijalističkog rada.

Zato mi je bilo drago da sam ga, kao razočaranog prvoborca koji ponosno nosi svoj orden i “ide kazati nekome gore” da “ovo više ne može ovako”, vidio kako ponosno gazi. FAP, narodni heroj socijalizma kojem iskreno želim da u svoju prikolicu uzme grupu tajkuna – možda baš onih koji nude sramnu privatizaciju FAP-a – i onako ih, u skupocjenim odijelima i sa blještavim satovima i u snježno bijeli košuljama – istrese na smetljište povijesti, odakle su i došli prije nego je ubleha o globalnom kapitalizmu postala važnija od elementarnog i rada na nekom višem nivou. Prije nego što smo svi, osim njih što vode privatizacijske aktove, ovom svijetu postali nepotrebni. Kao FAP mašina.

Nemoguće je to izračunati, ali FAP-om su prenesene hiljade miliona tona tereta, koji će se kasnije razbiti u paramparčad