Oaza socijalističkog odmora
Proizvedena u Indrustriji motornih vozila Novo Mesto, kuća putujuća srednje klase koja je služila za (prividni) bijeg od tereta svakodnevice, iako je taj isti teret uvijek išao u njoj, zakačen za neku Ladu ili Stojadina koji ju je vukao na tih petnaestak dana Mediterana i uživanja u Jadranu
Piše: Ahmed Burić
Naša su prva samostalna ljetovanja, bez roditeljske pratnje – a to je prema nepouzdanim sjećanjima godine iza 1982. ili 1983. – trajala po nekoliko sedmica, a započinjala su negdje početkom jula. Glavno je bilo da se skonta šator, jer se mora imati kakav-takav krov nad glavom, a šatori su se obično preuzimali od starije raje. Kad je neko, poput mog druga Haseta, recimo, imao starijeg brata, onda nije bilo problema, jer su stariji par godina već išli u privatan smještaj i imali aute, a nama bi mlađima ostavljali da se učimo prvim oblicima života “u prirodi”, što je yugo kampovanje bilo samo jednim, objektivno rečeno, manjim dijelom.
Na Orebiću nema papaka
Stvar je izgledala tako da se ekipa dogovori gdje će se ljetovati – a izbor bi, obično, pao na neko mjesto gdje su nečiji roditelji već imali vikend kuću, što je značilo i nekoliko besplatnih ručaka tokom ljetovanja, tako da se komunitarni duh, kao “vira Isusova” širio Jadranom. Tako je i nas “zapalo” da izaberemo Orebić: Zlajin rođak Neno, odnosno njegovi roditelji imali su kuću tamo, a mi smo se nakon trodnevnog debakla u Baškom Polju, gdje je bio masovni kamp u kojem su dominirali karatisti i džudaši iz manjih mjesta, odlučili da prebacimo na poluotok Pelješac, “jer je tamo ljepše, ne ide se dva sata pješke do diska, i nema papaka.” Mali kamp u sredini mjesta izgledao nam je kao prolazna destinacija, i nije nam ni na kraj pameti padalo da ćemo tu provesti najbezbrižnija ljeta svog života, i dolaziti tu i u studentskim vremenima. Pelješac je za Sarajlije, očigledno, imao nešto magično.
Taman, granica i mjera, reklo bi se: bio je relativno blizu Pločama, brodom do Trpnja nakon voza putovalo se još nekih dva sata, onda autobus za Orebić još pola sata i eto te u srcu srednjeg Jadrana, na špicu poluotoka na kojem je i dan-danas ostalo malo nedirnute divljine. Preko puta stajala je osvijetljena Korčula, gdje se u disku hotela “Park” uz elektro-pop hitove grupa kakve su Yazoo, A-Ha, Ultravox, Depeche Mode, ostajalo do ranih jutarnjih sati ne bi li se ukralo srce kakve vršnjakinje Beograđanke koje su bile apsolutna fascinacija nas brucoša sarajevskog betona. Obično bi, naravno, bilo tako da bi one ukrale srce nama, ali sve su to bile naivne i nevine, u osnovi dječije priče: što kaže jedan moj drug – mladost-ludost, bratstvo-jedinstvo.
Dao bih milijardu dolara
I N. je bila Beograđanka. Njeni su imali prikolicu negdje na vrhu mjesta, iznad magistrale, na placu gdje su, najvjerovatnije, mislili nekada graditi kuću. Majka joj je bila Sarajka, a te stvari se nekako namjeste tako da prva ljubav – ili ono što tada misliš da je ljubav – prođe nekako kao u snu, kao da se nikada nije ni dogodilo. Ja sam se pubertetski tako zaljubio da tih dana nisam mogao misliti ni o čemu drugom osim o njoj, a bit će da ni njoj nije bilo svejedno. Imala je plavi pramen i onu čuvenu unisex “novoromantičarsku” Duran Duran frizuru koju su nosili ama baš svi iz bendova tog vremena – poglavito basisti – i osmijeh koji razoružava. Ja sam se trudio da je fasciniram pričama o knjigama koje sam pročitao i pločama koje smo slušali, i te noći kad smo ostali sami, poljubili smo se u sjenci borove šume na putu prema plaži koja se zvala Trstenica.
VELIKO SRCE Te stvari se čovjeku dogode samo jednom, dok mu je srce veliko i zdravo, i tako je i najbolje. Jer, ko bi podnosio toliku sreću i tugu nakon njezinog gubitka. Otpratio sam je gore, mislim da su njeni bili zabrinuti, otac je izgledao kao div, i živ sam se bio prepao, ali čini se da baš nisu bili nezadovoljni kćerkinim izborom
I prije toga nekoliko puta sam se poljubio iza škole,ali taj poljubac računam kao prvi, onaj iz pjesama, onaj koji pamtiš za cijeli život, i svako sjećanje na njega – a ona su sve rjeđa i sve bljeđa – budi onaj osjećaj bezrazložne, ali bezuvjetne sreće. Te stvari se čovjeku dogode samo jednom, dok mu je srce veliko i zdravo, i tako je i najbolje. Jer, ko bi podnosio toliku sreću i tugu nakon njezinog gubitka. Otpratio sam je gore, mislim da su njeni bili zabrinuti, otac je izgledao kao div, i živ sam se bio prepao, ali čini se da baš nisu bili nezadovoljni kćerkinim izborom. Možda im je bilo drago što sam iz Sarajeva, a možda su ocijenili da su me otac i majka fino vaspitali.
Sutradan ujutro je rekla, pomalo i stidljivo:
“Moji te zovu na ručak, dođi gore do nas.”
Cijelo dopodne proveo sam “trenirajući” glumu za ručak. Kako trebam jesti, kako ću se obratiti njezinom ocu, kako majci, šta treba da kažem, šta nikako ne smijem učiniti. Mislim da me je Neno dva-tri puta “trznuo” u fazonu –“ a, šta ćeš ako, recimo, njen stari kaže ovo…”, a ja sam se furao da sam spreman na sve scenarije. Sve je prošlo u nekakvom magnovenju, ne sjećam se ničega, osim da smo jeli neke špagete u bolonjez umaku, koje je njen stari kuhao, i koji su bili vrlo dobri. “Nije džabe ovoliki, kad ovako kuha”, pomislio sam i cvikao da ne primijeti šta mislim.
Adria, mjesto susreta
Gledali smo se, ona i ja, a onda sam se, kad sam ocijenio da je vrijeme, lijepo pozdravio. Tenda i prikolica ostale su iza mojih leđa. Prikolica Adria, ugodna oaza socijalističkog odmora, proizvedena u Indrustriji motornih vozila Novo Mesto, kuća putujuća srednje klase koja je služila za (prividni) bijeg od tereta svakodnevice, iako je taj isti teret uvijek išao u njoj, zakačen za neku Ladu ili Stojadina koji ju je vukao na tih petnaestak dana Mediterana i uživanja u Jadranu. Mislim da su prošla još dva dana, a onda je Neno rekao da mi ona ima nešto reći, ali da joj je teško, pa ga moli da mi prenese. Njena baka je u Petrovcu na Moru, slabog je zdravlja i ona će otići da bude s njom. Bio sam očajan, kako samo djeca mogu biti razočarana, uveče sam je, ipak, nekako sreo, mi smo, naravno, jedno drugom obećali da ćemo se vidjeti odmah poslije ljeta, i da ćemo pisati jedno drugom i da … I, naravno da nije bilo ništa od toga, vidjeli smo se još dva puta do mog odlaska u vojsku i, kao što pjesma kaže “ništa više nije bilo kao pre.”
Tako je bilo sa mojom prvom ljubavlju. Nikada neću saznati kako je prestala, da li su se njeni roditelji prepali da im je kćerka premlada za ljubav, jesam li pogriješio što tada nisam skupio svoje stvari i otišao u taj neki Petrovac, robinzonski se naselio sam u kampu boreći se za njezinu ljubav, ili je, prosto, njezinoj baki slaboga zdravlja, doista trebalo društvo i pažnja.
Prava kuća
Osamnaest godina nakon toga, kad su prošli ratovi, odnosno dok je trajao njihov epilog u obliku NATO bombardiranja Srbije, došla je, sa dvoje djece u Sarajevo. “Da se sklonim, da sačekam da muž dobije papire, pa ćemo on i ja pokušati negdje na Zapad. Tamo se više ne može.” – rekla je.
Ja nisam rekao ništa, skretao sam priču s bilo čega što bi je moglo povrijediti. Niti sam je pitao šta je, doista, bio razlog njezina odlaska i ugasnuća naše mladalačke iskre. Bilo bi glupo: u prvom trenutku kad smo se našli, bili smo premladi i život je bio neozbiljniji nego stvarno jeste. Drugi put smo bili prestari, i život nam je izgledao smrtno ozbiljan, kao prijetnja da će nam uništiti i ono malo dobrote što nam je nakon svega ostalo.
I, čudno je kako se neki detalji jave na najneočekivanijim mjestima i probude neke priče. U vlaku na pruzi Leipzig – Dessau, u srcu Istočne Njemačke i Srednje Evrope, gdje bez obzira na sve demokratske promjene velike zgrade i dimnjaci podsjećaju da je tim dijelom svijeta upravljao Sovjetski savez, ugledao sam, u bijelom snježnom pejsažu, skoro nevjerovatnu sliku: parkiralište prikolica. Stotine njih je stajalo, postrojene kao za zimu spremne jedinice neke armije, a ja sam mislio o Adriji, i pitao se koliko je ovih prikolica vidjelo Jadransko more i da li se ispred ijedne odigrala situacija kakva je bila ona moja i N.-ina, pubertetska i beznačajna.
Naravno da jeste, i da su naša sjećanja bitna samo nama. Ali, u svemu tome postoji ono “zašto”, na koje, eto, pravog odgovora nema, ali ga nikada ne smijemo prestati tražiti. Kao što ne treba zaboraviti šta je sve prikolica Adria učinila za naše odmore, i koliko je puta zamijenila pravu kuću.
Njeni su imali prikolicu negdje na vrhu mjesta, iznad magistrale, na placu gdje su, najvjerovatnije, mislili nekada graditi kuću