Piše: Ahmed Burić
Vijest da bi Papa Franjo nakon 2015. godine, ponovo mogao posjetiti Sarajevo, donosi onu vrstu blage nade u kojoj je svaki detalj koji ne podgrijava zlokobnu predratnu atmosferu pojačanu formiranjem rezervnog sastava policije u RS – dobrodošao. U tom smislu, osamdesettrogodišnji Jorge Mario Bergoglio, inžinjer hemijske tehnologije, potom profesor književnosti i psihologije, i na kraju, eto, prvi papa sa Južne polulopte i prvi koji je nakon 1100 godina uzeo novo ime je, zaista, najznačajnija svjetska pojava. Njegovi simbolički gestovi, pozivi na mir, poruke za integraciju LGBT populacije i stalni angažman na ljudskim pravima, definitivno odudaraju od politika i praksi najvećeg dijela vjerskih zajednica, napose Katoličke crkve. “Ma, ovaj Papa je bog”, rekao bi poslovično duhoviti, i pokatkad u šali brutalni, ali u tim stvarima uglavnom precizni sarajevski Kafanski duh.
Najbolji tip
Posljednji put kad je bio kod nas, Papa je promijenivši svoju standardnu rutu na putu do Kaptola, prošao glavnim sarajevskim ulicama i na taj način još jednom pokazao da je običan, jednostavni, blagi čovjek koji insistira na milosrđu. Kad sam ga iz blizine vidio na bini u Franjevačkom međunarodnom studentskom centru na Kovačićima, pomislio sam kako je istovremeno čudno da živimo u svijetu u kojem je on – “najbolji tip”, i kako sam, možda, autosugestijom primijetio da iz tog dobrog čovjeka, naprosto svijetli. Blagosloveći one koji su izabrani da se pozdrave s njim, izgledao je kao neki bijeli anđeo: bilo kako bilo, teško da je Sarajevo ikada posjetio istovremeno tako nominalno značajan i duhovno utemeljen čovjek. Mediji su prenosili njegove poruke, a najveći broj njih se “primio” na to da je Papa izbjegao protokol i u grad se, umjesto jednim od nekoliko hiljada skupih automobila koje posjeduju ovdašnje institucije, dovezao svojim omiljenim autom – Fordom Focusom. Koji je kasnije poklonio Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Tom prilikom, notorni i beskrupulozni Dragan Čović je izjavio da on s aerodroma ide u Audiju A8, a papa ide u nekom tamo autu. Šta reći na to sve? To je nešto što bi nama morao biti nekakav motiv, ako je nešto što nas dalje motivira se bavimo politikom – da možemo politiku raditi i na drugačiji način.
Izjava je, naravno, maglovita i nejasna– da bi bio kriminalac, a na vlasti, ne moraš biti pametan, ali moraš nemati skrupula – ali ona bi, kao, trebala implicirati neku solidarnost s Papom koji ide u “nekom tamo autu.” No, to sjeme stida se očigledno nije primilo pa je Čović malo nakon toga stari Audi kojim se vozio (godište 2012.), zamijenio – novim. Bestidnost i blasfemija naših političara je nešto što čak ni dobrota i blagonaklonost Pape Franje ne mogu nadvisiti. I kad čovjek vidi da Bergoglio nastavlja ići po svijetu i propovijedati mir, nekako se uhvati u želji da kad ponovo dođe, učini nešto što mu ni po čemu ne bi pristajalo, i nemoguće u svijetu u koejm živimo. Ali, bi bilo nekako legendarno, i u skladu sa s njegovim djelovanjem: naime, prije nekoliko dana Papa Franjo je napravio nezabilježen gest u posjeti Južnom Sudanu. Pred vođama koji su prethodno međusobno ratovali je kleknuo i poljubio im stopala, te ih pozvao da se ne vraćaju građanskom ratu.
Papa je duboko zamolio predsjednika Salvi Kiira i vođu pobunjenika Rieku Macharu da poštuju primirje koje su potpisali te da se posvete formiranju vlade nacionalnog jedinstva sljedećeg mjeseca. Rekao je:
Molim vas kao brat da ostanete u miru. Molim vas svojim srcem, krenimo naprijed. Biće mnogo problema, no oni nas neće nadjačati. Riješite svoje probleme. Svjetske agencije su izvijestile da su čelnici zaraćenih strana u Južnom Sudanu ostali šokirani potezom osamdesetdvogodišnjeg velikana koji je uz pomoć pomoćnika, kleknuo i poljubio cipele dvojici sukobljenih vođa i nekolicini drugih ljudi u prostoriji.
Cijelu stvar treba posmatrati u kontekstu napetosti zbog nedavnog državnog udara u susjednom Sudanu, koji prijeti da ugrozi nestabilni mirovni sporazum koji je okončao petogodišnji građanski rat u Južnom Sudanu.Vatikan je odlučio okupiti južnosudanske vođe na cjelodnevnoj molitvi i propovijedima u Papinoj rezidenciji, u pokušaju smanjivanja podjela između suprotstavljenih strana, mjesec dana uoči formiranja vlade nacionalnog jedinstva.
Štapom po glavi
Kod nas se takva stvar, eto, ne može desiti. Danas, četiri godine nakon njegove posjete i poruka mira, opet se uveliko kalkuliše s ratom, na svaki se način pokušava održati kriminalna i korumpirana vlast, a ljudi, pogotovo mladi – odlaze. Moje molitve nekakvoj svevišnjoj sili da BiH bude zemlja za “normalan” život – nisu baš uslišene. Već sam se polako otarasio nade da će generacija kojoj pripadam u Bosni i Hercegovini dočekati prosperitetno društvo označeno željom za društvo u njemu, ali šta je – tu je. I zato bi mi bilo značajno kad bi Papa upotrijebio svoj autoritet kao u Sudanu da označi susjedne zemlje za ono za šta su krive – i rekao ili učinio nešto da Srbija i Hrvatska prestanu raditi ovo što rade. A da kod nas, umjesto da nekim političarima poljubi nogu, uzme onaj svoj štap, pa ih propisno nalauši po glavama. Jer, niko im drugi, a pogotovo pravosuđe, ionako ništa ne može. Šteta je da je to nemoguće, ali šta će insan jadan, valja mu se tješiti i ponekad zasanjati: pored svih svojih nadanja i snova, čovjeku nije lako shvatiti da se ponekad našao u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu.
Jedino je malo frka ako je to “ponekad” više od polovine njegovog života.
