Piše: Nisvet Džanko
Motika je upotrebni predmet. I lopata. Grablje i trnokop također. Pegla, štrik, duge gaće, streha, oluk i još bezbroj različitih predmeta se jednim imenom zovu stvari. Čovjek ih je sa manje ili više uspjeha svojim rukama napravio da mu služe. Malo je stvari na svijetu u kojima čovjek istinski uživa. Te stvari nisu ni motika ni lopata. Motorno vozilo je upotrebni predmet koji može biti i umjetničko djelo. Sve zavisi od stepena užitka koji se kod putnika u vožnji javlja. A javlja se nije da se ne javlja sudeći po broju pjesama posvećenih vozilima.
U očima žar
Kroz historiju je izmišljeno bezbroj stvari koje su čovječanstvu olakšale život. Ipak ni jedna od njih nije dočekana sa tako velikim ushićenjem koje još uvijek traje kao što je dočekan motor sa unutrašnjim sagorjevanjem. Sijalica, ljuljaška i vijagra jesu revolucionarni izumi samo je žar oduševljenja kojim su dočekani trajao jako kratko. Istina, čovjek se i danas zna obradovati kad nakon kakvog kvara dođe struja pa zažiži sijalica. I vijagra zna pružiti taj kratkotrajni efekat zadovoljstva kao i ljuljaška sve dok se miče tamo- ovamo. Žar koji bije iz očiju čovjeka, da žene ne spominjemo, na sam pomen motora sa unutrašnjim sagorjevanjem nataknutim na davno izumljene kotače je neuporediv ni sa čim. Svoju nepresušnu ljubav prema vozilu čovjek je poredio sa ljubavi prema ženi pa došao do zaključka da se žena i vozilo nikome ne pozajmljuje. I zato nije nikakvo čudo što su ženama i vozilima posvećene tolike pjesme, slikane slike, snimani filmovi. Žene su u sferi umjetničkog interesovanja daleko bolje prošle, ali u odnosu na mnoge druge bitne pojave u životu pažnja koja se posvećuje vozilu odmah tu na drugom mjetu. Kada je riječ o pop kulturi pogotovo. Ono što vozilo stavlja na visoko prvo mjesto među upotrebnim predmetima (žene nisu upotrebni predmet-op.aut.) je njihova odlika da posluže svrsi i da pri tom čovjeku pruže stanovit užitak. Upravo je taj užitak razlog zbog koga se pjesme pjevaju.
Hej šoferu, kondukteru
Do danas je opjevano gotovo sve što miče na točkovima. Atomsko sklonište, rock band iz Pule je 1978. godine na albumu Infarkt čak pjevao i autobusu. Sjetimo se riječi:“ Hej šoferu, kondukteru zaustavi vraćam kartu/ jer nje nema na sjedištu/ na sjedištu s brojem 8…“ Očit primjer kako je djevojka tek povod da se opjeva autobus, sjedište broj 8, šofer i kondukter. Da je ona glavna uloga u pjesmi do dad bi se saznalo ko je i čija li je. Nakon izlaska ovog albuma članovi benda su do novog albuma imali popust u autobusima gradskog prevoza. Šoferi i kondukteri bi ih puštali bez karte a sjedište broj 8 im je uvijek bilo rezervirano. Slično iskustvo sa gradskim prevozom imali su i članovi sarajevskog benda Zabranjeno pušenje. Ne, oni nisu pjevali o autobusima gradskog prevoza, nego su bili redovni posjetioci večeri poezije koje je u prostorijama Doma kulture u mjesnoj zajednici održavo jedan pjesnik, inače vozač autobusa u gradskom saobraćajnom preduzeću. Koga taj nije viđao na svojim večerima poezije nije imao šansi da mu zaustavi bus pa je morao na Koševo pješke. Ipak je veći merak voziti se u kakvom takvom autobusu gradskog prevoza nego klaparati pješke do Koševa. Ko se napatio u busevima GRAS-a znao je cijeniti pojavu Yuga 45, tehnološkog čuda automobilske industrije bivše Jugoslavije. Takva vremena bila:“U kući puno smijeha, u bašči Yugo 45.“ Ovom pjesmom sa albuma Agent tajne sile je Zabranjeno pušenje podiglo spomenik Yugu 45 baš kao i kamionu zvanom Dajc koji je glavni junak u pjesmi Arizona dream na albumu Bog vozi Mercedes iz 2001. Ni Rambo Amadeus nimalo ne zaostaje za Pušenjem kad treba opjevati uživanje u omiljenom vozilu. Njegova sfera interesovanja je FAP mašina i Lada đeda Nike. Iako je davno prerastao crnogorske okvire i postao internacionalni mega car ostaje vjeran zavičajnoj inspiraciji na četiri točka. Ma kakva ona bila, njegova je. Elvis Dž. Kurtović je bend nešto drugačijeg senzibiliteta koji u svom opusu nebaštini stihove tipa: na zadnjem sjedištu moga auta. Takva vrsta pjesničkog izričaja je u zoni odgovornosti Bijelog dugmeta, dok je Elvisu tek jedan stih dovoljan da da do znanja da je itekako svjestan koliko raja vole svoje vozilo. Elvis kaže: „…k'o na njega stavi packu, umjesto plate dobiće racku“. Pametnom dosta. Navedeni primjeri su tek djelić onoga što je ovdašnja pop rock scena odsvirala i otpjevala u čast motornom vozilu. Ono im je bilo upotrebni predmet koje ih je vozilo na turneje i kao takvo sastavni dio života pa je neminovno moralo uticati i na njihovu poetiku.
Nisu samo rokeri pjevali vozilima. Izvorna muzika koja ide uz šargiju i violinu obiluje takvim pjesmama. Neke su ostale zapisane, neke nikada nisu. One su stvar trenutne inspiracije pjevača u kafani negdje u dolini Spreče. Ko ih zapamti dobro je, ko ne zapamti ide nova. Dosta je zapamtiti i jednu strofu da se zna o čemu se tu radi. Pa kaže: „Vozi mala Forda karavana, ja u fići ne mogu je stići“. Pjesma je izrazitog natjecateljskog karaktera u kojoj se očituje i doza boli zbog manjka konjskih snaga u fići. I stvarno, istina je, fići je uvijek falilo konjskih snaga, a jednom Ford karavan vazda Ford karavan.
