Izraz “carpocalypse” pojavio se 2005. godine kao ime reality se­rije na američkoj stanici Spike TV, u emisiji čiji su sudionici sa mi­nimalnim sredstvima prepravljali obične automobile za sulude utr­ke. Posljednje dvije godine izraz “carpocalypse” koriste američki novinari da opišu apokaliptično stanje u automobilskoj industriji (CAR-industry aPOCALVPSE). Najnovija žrtva “carpocalypse” je Ralliart, sportski odjel Mitsubishija, samostalna poslovna jedinica u okviru koncerna. Pismo o prestan­ku aktivnosti koje je potpisao e Masao Taguchi, direktor Ralliarta, liči na neslanu šalu. Razaslano je 10. ožujka 2010. medijima, partnerima i ekipama koje nastupaju sa Mitsu-bishijima sa najjednostavnijom po­rukom: Ralliart prestaje postojati prvog dana travnja!? U nastavku Taguchi obavještava da će proda­ju dijelova za grupu N (gdje suve­reno vlada Ralliartov Lancer Evo X) preuzeti matična firma, no prestaju sa distribucijom Ralliart proiz­voda za cestovni tuning. Šta se dešava, ili će se desiti, sa desetinama lokalnih Ralliart podružnica i njihovim uposlenici­ma po Aziji, Europi, SAD, Australiji i arapskim zemljama, to se nigdje ne spominje. Osim, da te podruž­nice imaju pravo i dalje koristiti RaIliart ime. Čemu? Kaotičan, tužan i mizeran kraj jednog od najuspješ­nijih imena rally-sporta u posljed­njih 25 godina. Vjernim čitateljima će ime Andrevv Covvan zvučati po­znato, jer smo ga pominjali u priči o početku sportskih aktivnosti Mit­subishija. Nakon što je japanska centrala donijela odluku o osnivanju odjeljenja Ralli­art Inc., Andrevv Covvan Motor-sport Ltd. je 1983. postao Ralliart Europe. To je koincidiralo sa ho-mologacijom Lancera 2000 Turbo za grupu B, koji je Covvan napravio na prijedlog i u suradnji sa austri­jskim uvoznikom Mitsubishija, tvrt­kom Denzel AG. Rođenje sportskog odjeljenja i prvi nastupi pod imenom Ralliart 1984. godine bili su dio globalne Mitsubishijeve marketinške strate­gije koja je, između ostalog, uklju­čivala i sponzoriranje 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Lan­cer Turbo nije ostvario niti jedan veliki međunarodni trijumf, ali je pomogao Mitsubishiju da stekne iskustva koja će primijeniti na prvi pravi pobjednički automobil: Starion Turbo. U našim krajevima sko­ro nepoznat, uglasti coupe sa 2,0 litarskim motorom, potom 2,6 litara i turbo punjačem postao je moćno pobjedničko oruđe, osobito na pis­tama, ali pomalo i na reliju. Ovo usprkos najtradicionalnijoj mogu­ćoj konstrukciji sa motorom napri­jed i krutom osovinom nazad. Ne treba zaboraviti da su 80-te bile doba ekspanzije turbo-punjača, a Mitsubishiju je ogromno tržište u Aziji i Australiji pružilo mogućnost da brzo rasproda dovoljno speci­jalnih varijanti Stariona potrebnih za dopune homologacije.

Tokom 80-ih Ralliart je radio na reli varijantama Stariona, jednoj za grupu A, a drugoj za grupu B sa pogonom na sve točkove. Nakon obećavajućih tes¬tiranja, Starion 4×4 nikada nije dočekao homologaciju zahvaljujući ukidanju grupe S krajem 1986. go¬dine. Starion grupe A solidno se nosio sa konku¬rencijom, ali nije bio dorastao Opel/Vauxhall Manti 400 i Ford Sierri Cosvvorth.

Tako se moglo desiti da je, re­cimo, već za 1985. godinu, Starion grupe N imao homologirane točkove kao i modeli grupe A. Koliko je to doprinijelo boljem ležanju poka­zuju i ostvareni rezultati (polu)-tvorničke ekipe tjunera i vozača Colin Blovvera u britanskom šam-pionatu grupe N (production) vozi­la u klasi A (iznad dva litra): 12 pobjeda 1984. godine i čak 16 na­redne sezone. Kulminacija dolazi godine, kada je Colin vozio oba britanska “production šampionata” (jedan sponzoriran od Uni-royal guma,  drugi  od   Monroe amortizera). Ostvario je nepojm­ljive 22 pobjeda: Starion je dek­lasirao osjetno skuplju Ford Sierru Cosvvorth. Sijera je uzvratila u gru­pi A, jer je tamo mogao nastupati  homologirani, i danas ultra rijetki, model RS500. Priča je bila slična i u Americi, dok je u Japanu Starion bio solidan, ali ne i dominantan. U to doba Mitsubishi Pajero, sa posadom Patrick Zaniroli – Jean de Silva, pomognut od francus­kog uvoznika, pobjeđuje na reliju Dakar 1985. Firma dobiva ogrom­nu medijsku promociju što usmjer­ava oštricu aktivnosti Ralliarta ka maratonskim relijima.

U početku se činilo da je trud uzaludan. Od 1987.  do 1991. godine afričkom pustinjom suvereno vlada Peugeot 205 T16, bilo u vlastitoj karoseriji, bilo u karoseriji prototipnog P405 coupea, ili dva puta na kraju u si­lueti Citroena ZX. Napokon 1992. godine, sada već kao namjenski rally-raid auto, Pajero Proto T pob­jeđuje u rukama veterana Hubert Auriola, da bi Bruno Saby, još je­dan veteran Dakara, uspjeh po­novio 12 mjeseci kasnije.

Iako je ostao u dubokoj sjeni nasljednika Lancera, ni Ralliartov Galant VR-4 nije bio neuspješan u Svjetskom rally prvenstvu. U konkurenciji vitkih sportskih automobila poput Lancije Delte In¬tegrale ili Toyote Celice, golema Mitsubishijeva limuzina upisala je šest pobjeda u Svjetskom prven¬stvu: Mikael Ericsson na 1000 je¬zera i Pentti Airikkala na RAC re¬liju 1989. godine, Kenneth Erikssonu Švedskoj 1991. godine, te tri uzastopna trijumfa na Reliju Obale Slonovače (Patrick Tauzi-ac 1990; Kenjiro Shinozuka 1991/1992). Uz to, Galant VR-4 bio je tri puta prvak Azijsko-pacifičkog šampionata (1988, 1991, 1992), kao i američkog GT nacio¬nalnog šampionata (1992).

Mada je Ralliart sve uspješniji u raid-nastupima, jedno oko je sta­lno okrenuto ka Svjetskom rally šampionatu. Još u periodu od 1988. do 1992. godine Ralliart na­stupa sa Galantom VR-4, čija je tehnika bila bazirana na otpisan­om projektu Stariona 4×4. Počet­kom devetog desetljeća konkuren­ti počinju tehniku transplantirati u manje modele: Sierra u Escort, Legacy u Imprezu, Celica u Corollu. Slijedi ih i Mitsubishi pa se 1992. godine rađa LancerEvo. Jedan od najslavnijih modela u historiji relija održao se do današnjeg Evo X i postao pojam sportske berline sa pogonom na sve točkove.

Za leg­endu o Evo-Lanceru zaslužan je Tommi Makinen. Kada se Finac priključio Mitsubishiju sredinom 90-ih, niko nije mogao slutiti da je “dijamant” angažirao sjajnog šam­piona čije će rekorde oboriti tek Sebastien Loeb u ovom mileniju. Kombinacija Makinen-Mitsubishi vladala je WRC-om od 1996. do 1999. godine, a pored četiri vozač­ke titule, riznica je obogaćena i proizvođačkim naslovom 1998. Pr­vu pobjedu Makinen je upisao 1996. u Švedskoj sa Lancerom Evo 3, a posljednju pet godina kasnije na Safari reliju za volanom šeste evolucije kultnog modela. Zlatne godine Ralliarta u WRC-u dopunio je prerano preminuli Richard Burns sa dvije pobjede (1998) u Carismi GTšto je bio(ništa drugo nego, iz marketinških raz­loga, “prepakovani” Lancer. Na­kon što je nesretno izgubio titulu 2001. godine, upravo od Burnsa (u međuvremenu prešao u Subaru), Makinen napušta Mitsubishi i to je početak kraja Ralliarta u WRC-u.

Mitsubishiju ostaju mrvice 2002. godine, što je uzrokovalo privre­meno povlačenje WRC tima sezo­nu kasnije. Nakon 12 mjeseci pauze, Mitsubishi Ralliart vraća se 2004. sa Lancerom WRC04 u Svjetsko prvenstvo, ali bez uspje­ha. Za 2005. je Lancer WRC05 iznajmljivan privatnicima, ali su re­zultati opet izostali: Čak ni spek­takularni Italijan Gigi Galli nije mo­gao donijeti uspjeh. U posljednjem nastupu fabričkog tima Harri Rovanpera osvaja drugo mjesto na finalnom takmičenju 2005. godine u Australiji nakon čega Ralliart spušta zavjesu na svoj WRC pro­gram, sada se čini i zauvijek.

Ono od čega je Ralliart živio u posljednje vrijeme (prodaja kit-paketa ili kompletnih vozila za grupu N i opreme za cestovni tuning) nije bio mali business. U Ralliartu spremljen Lancer Evo X za grupu N koštao je više od 150.000 eura, a kit grupe N za rad u kućnoj radinosti oko 50.000. l prethodne generacije Evo-Lancera mogle su se sport¬ski osposobiti na slične načine, pri čemu se ukupan broj spremjenih automobila i prodatih kit-paketa mjeri hiljadama. Prodaja opreme za cestovni tuning ta¬kođer je bila lukrativna. Recimo, preko Ralliarta kupljen set Bilstein amortizera i pripadajućih Eibach opruga koštao je više od 3.000 eura, sve pod izlikom da su specijalno testirani i kalibrirani za Mitsubishi. Isti set, kupljen direkt¬no od proizvođača ili njihovih dis¬tributera, mogao vam je donijeti uštedu od oko 1.000 eura. l tako redom. Pravi business.

Razočaran slabim rezultatima u WRC-u, Ralliart se u ovom mile­niju ponovno i punom snagom ok­renuo raidovima. Od 2001. do 2007. godine Pajero Ralliart, nam­jenski raid-prototip koji je sa ces­tovnim Paj'erom dijelio samo ime i prednju masku, pobjeđuje sedam puta u nizu, zaokružujući ukupni broj trijumfa na najpoznatijem rally-raidu na 12. Kada je 2008. Da-kar otkazan zbog nestabilne poli­tičke situacije na zadnjem dijelu afričke rute, Mitsubishi je i na ove nastupe spustio zavjesu. Ostala je samo prodaja kit-paketa ili kom­pletnih vozila za grupu N i opreme za cestovni tuning. Carpocalvpse je drastično smanjila broj prodanih vozila/kitova za grupu N, a decimirala tržište street-tuninga, tako da je odluka uprave Mitsubishija bila neminovna. Savonara Ralliart.