Nose_od_Pavla

Nedavno sam hodio po gradovima i selima regiona nam. Ponovo susretao djecu koja imaju kao što smo mi godina pedesetih imali. Sanjaju baš kao mi u taj davni vakat o nekoj novoj petodinarki i još jednom sladolednom uživanju. Vidio sam i tugu u očima njihovih majki i očeva što u još težoj sirotinji od one naše broje dane. Mi smo imali nadu, koja je donijela bolje sutra, što smo ga nepovratno izgubili u ratu, čije rane još zadugo zacijelite neće. Mi smo onda imali ćiru i Vilu Kabogu, Zeleniku. Prvi put sa pet, šest godina vidjeli more.

Zato sam tada ponovo mislio na Raziju i Miru Nossea. Nisam vrtio film uspomena na, nama ondašnjim dječacima, zavodljivo brujanje Mirinog auspuha, na škripu guma i brzinu ruku, što vladaju volanom, dok bolid kao raketa ulijeće u zavoje, krivine, uzbrdice, nizbrdice. Nisam mislio na blještavilo niza raznih šampionskih pokala i pehara, nego na one nedavne godine, jedinstvena ljeta kada su neki novi poratni mališani prvi put vidjeli plavi beskraj i okusili sol u modroj vodi. U vale i žale Biograda na moru nisu stigli zahvaljujući nekim društvima za brigu o djeci ili drugim humanitarnim organizacijama koje danas na prste možeš prebrojati, nego na radost srca i teret novčanika supružnika Razija i Mire Nosse. Prepoznali su bračni drugovi tešku današnjicu i pokrenuli akciju koja je trajala nekoliko godina sve dok su Razija i Miro imali snage i dobrog zdravlja . Pozivali su i druge imućnijeg stanja u pomoć najmlađima kojima roditelji često ne mogu priuštiti ni sladolede iz naših godina odrastanja.

Danas kada je zauvijek svojim pobjedničkim bolidom na posljednju trku u vječnost odjurio Miroslav Nosse, šampion zlatnog srca, bojim se da će mnoga djeca iz mog zavičaja i nekada zajedničkih prostora proživjeti cijeli život bez okusa morske soli na svojim rukama i ramenima. Da nikada neće vidjeti koliko je ta beskrajna vodena ploha veća od njihovih potoka i rječica.

Ostaje samo slika da nam priča kako je bilo kada se spoje humanost supružnika Nosse i radost najmlađih koji nose jednu od najljepših uspomena u sadašnjem i budućem životu.

NAJBOLJI BH AUTOMOBILISTA

Legendarni Nosse rođen je u Sarajevu 20. marta 1936. godine. Debitovao je 1971., a naredne godine učestvovao je na pet utrka, dva puta bio drugi, a tri puta pobijedio vozeći BMW 2002 Alpina. Na kraju sezone osvojio je i prvu šampionsku titulu u klasi preko 1.600 kubika. Naredne dvije sezone legendarnom Miri donijele su još više uspjeha. Godine 1973. opet je trijumfovao u klasi preko 1.600, a onda 1974. pobijedio i u kategoriji preko 1.300 kubika. Vozio je na svim stazama nekadašnje Jugoslavije, te na čuvenoj stazi u Monci gdje je u maratonskoju trci od četiri sata sa Dragom Regkartom osvojio vrlo dobro četvrto mjesto u klasi i 9. u generalnom poretku što je opet bio zapažen rezultat.  Krajem 1974. proglašen je za sportistu godine Jugoslavije u autosportu, a primio je i najveće priznanje AMSJ Zlatnu kacigu. Miroslav Nosse je bio i ostao jedini iz Bosne i Hercegovine koji je osvojio Zlatnu kacigu. Nosse je također dobitnik Zlatnog pokala BMW, kao najuspješniji vozač regiona sa automobilom marke BMW.
Miroslav Nosse je živio na relaciji Zagreb, Sarajevo i Biograd na Moru, bio veliki humanista zajedno sa suprugom Razijom. Njih dvoje su u Biogradu na Moru znali ugostiti i po dvadesetoro djece iz BiH, kao i mnoge druge koji bi se zadesili na Jadranu svih ovih godina.

napisao Pavle PAVLOVIĆ preuzeto s portala Fisgol sarajevo

Sportisti godine bivse drzave Yugoslavije , oboica nazalost vec pokojni,,Miroslav-Miro Nosse i Mate Parlov,,mislim da je 1972 godina (nisam siguran foto Izet Bühnemann-Manuela Bühnemann) Na slici je desno i novinar VN Slobodan Bucalo