Ogroman trud, znanje i novac uložila je Alfa da bi legendarni Tipo 33 učinila konkurentnim u utrkama prototipova. Sportski rezultati bili su promjenljivi, za razliku od vizuelnog utiska jednog od najupečatljivijih bolida u historiji.

Malo koji proizvođač, možda je tek Porsche izuzetak, pokazao je toliko upornosti u jednoj takmičarskoj  kategoriji kao Alfa Romeo sa svojim Tipo 33. Nakon što je 1950. godine Emilio Giuseppe “Nino” Farina (doktor st­rojarskog inžinjerstva i nećak Pinin Farine) osvojio šampionsku titulu u prvoj sezoni Formule 1, a legendarni Juan-Manuel Fangio pono­vio uspjeh naredne godine, Alfa Romeo se povukla sa takmičenja. Razlog je bio jednostavan ne­dostatak novca. Ne treba zaborav­iti da je milanska tvrtka tek 1950. predstavila svoj prvi pravi serijski automobil, model 1900. Sve do ta­da je Alfa, u biti, bila manufaktura i godišnji broj prodatih automobila nije dostizao pet znamenki, lako su, početkom 60-ih neke ekipe F1 (Cooper i DeTomaso) koristile mi­lanske motore, anganžman tvorni­ce počinjao je i završavao na bes­platnoj isporuci standardnog moto­ra. Dobra prodaja Giuliette (serija 750/753/101), potom i Giulie (seri­ja 105) donose novac u kasu tvornice. Tih godina su privatnici ma­sovno i uspješno koristili Giuliettu za takmičenja turističkih i GT vozila, prepariranih od raznih tjunera među kojima je najpoznatiji Virgilio Conrero. Kada Alfa Romeo 1963. godi­ne pod svoje okrilje uzme Autodeltu i ostavi Carla Chitija na mjestu direktora, počinje novo poglavlje u povijesti firme. Nižu se veliki usp­jesi u turističkoj i GT kategoriji: Alfa Romeo Giulia TZ vlada manjom klasom GT vozila, od 1964. štafe­tu preuzima GTA u turističkoj kate­goriji. U Milanu se odlučuju za ko­rak dalje. Već 1963. godine projek­tno odjeljenje tvornice izrađuje stu­diju automobila sa centralnim mo­torom za utrke prototipova te daje Autodelti da ga završi i usavrši. Ta studija dobila je rednu oznaku Tipo 33, što će ostati i zvaničan naziv u narednim godinama.

Tokom decenije postojanja Tipo 33 je evoluirao od 2-litraša u cijevnoj šasiji, preko motora zapremine tri litra u alumi­nijskoj monocoque šasiji, da bi na kraju karijere ponovno dobio cijev­nu šasiju, ali sa 12-cilindričnim bokserom kao pogonom. Prvobitni Tipo 33 iz 1965. godi­ne bio je konstruiran uz korištenje posljednje riječi aeronautičke tehnike. Za pogon je korišten 4-cilindraš iz TZ-a, ali će Chiti ubrzo na­praviti 2-litarski V8 motor sa četiri bregaste osovine koji je razvijao 270 KS. Zahvaljujući impresivnom usisniku zraka, koji će tek koju godinu kasnije postati moda i u Formuli 1, Alfa 33/2 dobiva nadi­mak “periskop” (Periscopo). Prvi nastup 33/2 (“dvojka” označava zapreminu motora u litrima) imat će na brdskoj utrci belgijskog pr­venstva u Fleronu, predgrađu Liježa, 12. marta 1967. Rezultat: Tvornički test-vozač Teodoro Zeccoli nadmoćno pobjeđuje. Ipak, novi automobil prate dječije bolesti, pa je najbolji rezultat te godine peto mjesto (četvrto u “klasi do 2 litra”) na 1000 km Nurburgringa, iza če­tiri nadmoćna Porschea 910. To je bio i jedini plasman u tri utrke gdje je Autodelta nastupila.

Nova godina (1968) donijela je preokret. Dječije bolesti su, manje-više, izliječene, a automobil je dobio novu karoseriju, dužeg repa i bez periskopa koji je izazivao aerodinamičku nestabilnost pri viso­kim brzinama. Na prvoj utrci – 24h Daytone – Tipo 33B/2 osvaja prva tri mjesta u dvolitarskoj klasi, a po­tom i slavi na Targa Floriu, Nurburgringu i LeMansu. U sličnom stilu prolazi i 1969. godina – relativno mnogo pobjeda u klasi, ali rijetka prilika da se bori za prvo mjesto u ukupnom plasmanu. Već počet­kom godine Carlo Chiti dobiva ze­leno svjetlo uprave tvornice da na­pravi 3-litarski automobil za kate­goriju prototipova (druga kategori­ja bila je 5-litarska “S” kategorija za automobile proizvedene u mini­malno 25 primjeraka). Osim tri litra zapremine, motor dobiva 32 venti­la, a bolid monocopue šasiju. U naredne dvije godine Tipo 33/3 ponovo je brz i nepouzdan. Zvjezdani moment bili su pobjeda u Zeltvvegu (1969), na utrci koje ni­je bodovana za prvenstvo svijeta te drugo mjesto na istoj stazi godinu kasnije na “pravoj” utrci. Za 1971. godinu 33/2 dobiva, između ostalih preinaka, potpuno novu karoseriju tupaste njuške, raskidajući sa dotadašnjom tradici­jom “špicastog” oblika automobila. Na 1000 km Buenos Airesa samo su dva svevladajuća Porschea 917 ispred Alfe, dok se na 12 sati Sebringa milanska marka penje na drugo mjesto. Trenutak slave u bri­tanskom Brands Hatchu: Andrea de Adamich i Henry Pescarolo prvi uspijevaju za volanom 3-litraša po­bijediti monstruma iz Zuffenhausena. Kada lokalni heroj Nino Vaccarella, zajedno sa Nizozemcom Hezemansom, osvoji prvo mjesto na sicilijanskom Targa Floriu, sreći Al­fa Romea nije bilo kraja. Nažalost, to su bile i jedine pobjede sezone.

Činilo se da su svi aduti na st­rani Alfe sa dolaskom novih pro­pisa za 1972. godinu i ukidanjem 5-litarske kategorije. Račun su pokvarili Matra a posebno Ferrari koji su nastupali sa “presvučenim” bolidima F1. Tipo 33/3 nije se mogao nositi niti sa Ferrarijem 312 PB. Autodelta pravi pauzu od god­inu dana i 1974. startuje sa potpu­no novim automobilom, na kojem je samo modelska oznaka 33 ostala ista. Novi 33TT12 (Telaio Tu­bolare) ponovo se vratio cijevnoj šasiji, na čemu je Chiti uštedio 20 kg težine, ali je dobio potpuno novi 12-cilindrični bokser (motor koji je kasnije u F1 pogonio Brabham BT 46 i Alfin bolid, a 1990. godine, sad kao Motori Moderni, bio osnova za neuspješni pokušaj ulaska Subarua u najbrži cirkus sa eki­pom Coloni).

 

Sezona 1974. godina počinje osvajanjem sva tri mjesta na podiju u Dajtoni, ali Matra, uz malo više sreće, osvaja titulu. Okrenuvši se Formuli 1, Alfa Romeo 1975. prepušta vođenje prototipova VVillibert “VVilli” Kauhsenu, bogatom vlasniku transport­ne firme, i nadasve auto-fanatiku, iz Eschvveilera, gradića pored Aachena u Njemačkoj. Napokon se Tipo  33TT12 okitio svjetskom titu­lom, istina bez prave konkurencije. Godinu kasnije, Alfa ponovno ne­ma sreće i osvaja samo jedno dru­go mjesto u francuskom Dijonu. Zato karijeru, sada ponovno sa no­vom monocogue šasijom kao 33SC12, završava osvajanjem još jedne titule, u Prvenstvu svijeta za sportske automobile. Bio je to praktično B-šampionat, s obzirom na to da je “pravo” prvenstvo vože­no po propisima grupe 5. Tipo 33SC12 ostao je važan kao prvi automobil kod kojeg je svaki red cilindara imao svoj turbo-punjač, što je princip koji će potom postati pravilo kod takmičarskih motora sa prisilnim punjenjem. Ovo je bio i posljednji Alfin automobil koji je osvojio neku svjetsku titulu.

Mogu i privatniciZa razliku od Ferrarija, koji je svoje godinu stare bolide uništavao ili ostavljao u muzej firme, Alfa Romeo je pošla stopama Porschea i automobile ponudila zainteresiranim privatnicima. Tako je Tipo 33, u svakoj svojoj varijaciji, bio uobičajena slika u talijanskom prvenstvu prototipova, kao i brdskim utrkama. Najčešće se mogao vidjeti bijelo-plavi primiera 33/3 koji je vozio Beretta, nasljednik istoimene imperije oružja. Nastupao je 70-ih na svakoj (talijanskoj utrci koja je imala otvo¬renu klasu za prototipove, a i u Svjetskom prvenstvu.

Popis slavnih Tokom decenije aktivnih nastupa, za volanom Alfe Tipo 33 izredala se plejada najboljih vozača generacije. Da ne du­žimo, ovo je spisak, poredan po abecedi: Andrea de Adamich, Mario Andretti, Dick Attvvood, Giancarlo Baghetti, Derek Bell, Lucien Bianchi, Gianclaudio Biscaldi, Jo Bonnier, Vittorio Brambilla, Roberto Bussinello, Mario Casoni, Piers Courage, Spartaco Dini, Vic Elford, Carlo Facetti, Giorgio Francia, Nanni Galli, Ignacio Giunti, Jean Gui-chet, Masten Gregorv, Anton Hezemans, Jacky lckx, Jean-Pierre Jarier, Jacgues Laffite, Leo Kinnunen, Umberto Maglioli, Jochen Mass, Arturo Merzario, Sylvio Moser, Henri Pescarolo, Ronnie Peterson, Brian Redman, Clay Regazzoni, Jean Rolland, Carlos Reutemann, Peter Revson, “Geki” Russo, Joddy Scheckter, Udo Schutz, Herbert Schultze, Rolf Stommelen, John Surtees, Nino Vaccarella, Gijs Van Lennep, John VVatson, Teodoro Zeccoli.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na prestižnom Festivalu brzi¬ne (Festival of Speed) u britanskom Goodvvoodu održanom ovog ljeta, čija tema je i bila stoljeće milanske tvrke, Alfa Romeo je publici predstavila jednu od naj bolje očuvanih tajni: SE 048 SP, vozilo grupe C nastalo krajem 80-ih. U to vrijeme su uloge unutar Fiat grupacije bile striktno podijeljene: Lancia je nastupala na relijima, Ferrari naravno u F1, dok je za Alfu ostalo samo Svjetsko pr-venstvo sportskih vozila (grupa C). Novi propisi grupe C za 1990. godinu, sa ograničenjem zapremine motora na 3,5 litra, ponovno su pokrenuli stvari. Kućni tjuner Abarth dobio je zadatak da napravi vozilo, a glavni konstruktor bio je pridošlica iz Oselle Giuseppe Petrotta. Elegantni bolid bio je klasične konstrukcije, sa hladnjacima naprijed i zatvorenim zadnjim točkovima. lako se šuškalo da je automobil trebao pokretati (možda i jeste na testiranju) V10 motor iz nesuđenog Alfa Romeo Procar projekta (idejni začetnik: Bernie Ecclestone), podizanje poklopca motora u Goodvvoodu otkrilo je Ferrarijev 3,5 litarski V12 iz tadašnje F1. Nažalost, gazde Fiata su, naprasno, odustali od projekta, najvjerojatnije što su odlučili da Alfa 155 nastupi u popularnom, i skupom, DTM prvenstvu. Bilo je čak i govora da Gianpiero Moretti (vlasnik tvrtke Momo) nastupi u američkom IMSA prvenstvu, ali ni od toga nije bilo ništa. Alfa Romeo SE 048 SP ostao je samo jedan od eksponata u tvorničkom muzeju firme.