Ogroman trud, znanje i novac uložila je Alfa da bi legendarni Tipo 33 učinila konkurentnim u utrkama prototipova. Sportski rezultati bili su promjenljivi, za razliku od vizuelnog utiska jednog od najupečatljivijih bolida u historiji.
Malo koji proizvođač, možda je tek Porsche izuzetak, pokazao je toliko upornosti u jednoj takmičarskoj kategoriji kao Alfa Romeo sa svojim Tipo 33. Nakon što je 1950. godine Emilio Giuseppe “Nino” Farina (doktor strojarskog inžinjerstva i nećak Pinin Farine) osvojio šampionsku titulu u prvoj sezoni Formule 1, a legendarni Juan-Manuel Fangio ponovio uspjeh naredne godine, Alfa Romeo se povukla sa takmičenja. Razlog je bio jednostavan nedostatak novca. Ne treba zaboraviti da je milanska tvrtka tek 1950. predstavila svoj prvi pravi serijski automobil, model 1900. Sve do tada je Alfa, u biti, bila manufaktura i godišnji broj prodatih automobila nije dostizao pet znamenki, lako su, početkom 60-ih neke ekipe F1 (Cooper i DeTomaso) koristile milanske motore, anganžman tvornice počinjao je i završavao na besplatnoj isporuci standardnog motora. Dobra prodaja Giuliette (serija 750/753/101), potom i Giulie (serija 105) donose novac u kasu tvornice. Tih godina su privatnici masovno i uspješno koristili Giuliettu za takmičenja turističkih i GT vozila, prepariranih od raznih tjunera među kojima je najpoznatiji Virgilio Conrero. Kada Alfa Romeo 1963. godine pod svoje okrilje uzme Autodeltu i ostavi Carla Chitija na mjestu direktora, počinje novo poglavlje u povijesti firme. Nižu se veliki uspjesi u turističkoj i GT kategoriji: Alfa Romeo Giulia TZ vlada manjom klasom GT vozila, od 1964. štafetu preuzima GTA u turističkoj kategoriji. U Milanu se odlučuju za korak dalje. Već 1963. godine projektno odjeljenje tvornice izrađuje studiju automobila sa centralnim motorom za utrke prototipova te daje Autodelti da ga završi i usavrši. Ta studija dobila je rednu oznaku Tipo 33, što će ostati i zvaničan naziv u narednim godinama.
Tokom decenije postojanja Tipo 33 je evoluirao od 2-litraša u cijevnoj šasiji, preko motora zapremine tri litra u aluminijskoj monocoque šasiji, da bi na kraju karijere ponovno dobio cijevnu šasiju, ali sa 12-cilindričnim bokserom kao pogonom. Prvobitni Tipo 33 iz 1965. godine bio je konstruiran uz korištenje posljednje riječi aeronautičke tehnike. Za pogon je korišten 4-cilindraš iz TZ-a, ali će Chiti ubrzo napraviti 2-litarski V8 motor sa četiri bregaste osovine koji je razvijao 270 KS. Zahvaljujući impresivnom usisniku zraka, koji će tek koju godinu kasnije postati moda i u Formuli 1, Alfa 33/2 dobiva nadimak “periskop” (Periscopo). Prvi nastup 33/2 (“dvojka” označava zapreminu motora u litrima) imat će na brdskoj utrci belgijskog prvenstva u Fleronu, predgrađu Liježa, 12. marta 1967. Rezultat: Tvornički test-vozač Teodoro Zeccoli nadmoćno pobjeđuje. Ipak, novi automobil prate dječije bolesti, pa je najbolji rezultat te godine peto mjesto (četvrto u “klasi do 2 litra”) na 1000 km Nurburgringa, iza četiri nadmoćna Porschea 910. To je bio i jedini plasman u tri utrke gdje je Autodelta nastupila.
Nova godina (1968) donijela je preokret. Dječije bolesti su, manje-više, izliječene, a automobil je dobio novu karoseriju, dužeg repa i bez periskopa koji je izazivao aerodinamičku nestabilnost pri visokim brzinama. Na prvoj utrci – 24h Daytone – Tipo 33B/2 osvaja prva tri mjesta u dvolitarskoj klasi, a potom i slavi na Targa Floriu, Nurburgringu i LeMansu. U sličnom stilu prolazi i 1969. godina – relativno mnogo pobjeda u klasi, ali rijetka prilika da se bori za prvo mjesto u ukupnom plasmanu. Već početkom godine Carlo Chiti dobiva zeleno svjetlo uprave tvornice da napravi 3-litarski automobil za kategoriju prototipova (druga kategorija bila je 5-litarska “S” kategorija za automobile proizvedene u minimalno 25 primjeraka). Osim tri litra zapremine, motor dobiva 32 ventila, a bolid monocopue šasiju. U naredne dvije godine Tipo 33/3 ponovo je brz i nepouzdan. Zvjezdani moment bili su pobjeda u Zeltvvegu (1969), na utrci koje nije bodovana za prvenstvo svijeta te drugo mjesto na istoj stazi godinu kasnije na “pravoj” utrci. Za 1971. godinu 33/2 dobiva, između ostalih preinaka, potpuno novu karoseriju tupaste njuške, raskidajući sa dotadašnjom tradicijom “špicastog” oblika automobila. Na 1000 km Buenos Airesa samo su dva svevladajuća Porschea 917 ispred Alfe, dok se na 12 sati Sebringa milanska marka penje na drugo mjesto. Trenutak slave u britanskom Brands Hatchu: Andrea de Adamich i Henry Pescarolo prvi uspijevaju za volanom 3-litraša pobijediti monstruma iz Zuffenhausena. Kada lokalni heroj Nino Vaccarella, zajedno sa Nizozemcom Hezemansom, osvoji prvo mjesto na sicilijanskom Targa Floriu, sreći Alfa Romea nije bilo kraja. Nažalost, to su bile i jedine pobjede sezone.
Činilo se da su svi aduti na strani Alfe sa dolaskom novih propisa za 1972. godinu i ukidanjem 5-litarske kategorije. Račun su pokvarili Matra a posebno Ferrari koji su nastupali sa “presvučenim” bolidima F1. Tipo 33/3 nije se mogao nositi niti sa Ferrarijem 312 PB. Autodelta pravi pauzu od godinu dana i 1974. startuje sa potpuno novim automobilom, na kojem je samo modelska oznaka 33 ostala ista. Novi 33TT12 (Telaio Tubolare) ponovo se vratio cijevnoj šasiji, na čemu je Chiti uštedio 20 kg težine, ali je dobio potpuno novi 12-cilindrični bokser (motor koji je kasnije u F1 pogonio Brabham BT 46 i Alfin bolid, a 1990. godine, sad kao Motori Moderni, bio osnova za neuspješni pokušaj ulaska Subarua u najbrži cirkus sa ekipom Coloni).
Sezona 1974. godina počinje osvajanjem sva tri mjesta na podiju u Dajtoni, ali Matra, uz malo više sreće, osvaja titulu. Okrenuvši se Formuli 1, Alfa Romeo 1975. prepušta vođenje prototipova VVillibert “VVilli” Kauhsenu, bogatom vlasniku transportne firme, i nadasve auto-fanatiku, iz Eschvveilera, gradića pored Aachena u Njemačkoj. Napokon se Tipo 33TT12 okitio svjetskom titulom, istina bez prave konkurencije. Godinu kasnije, Alfa ponovno nema sreće i osvaja samo jedno drugo mjesto u francuskom Dijonu. Zato karijeru, sada ponovno sa novom monocogue šasijom kao 33SC12, završava osvajanjem još jedne titule, u Prvenstvu svijeta za sportske automobile. Bio je to praktično B-šampionat, s obzirom na to da je “pravo” prvenstvo voženo po propisima grupe 5. Tipo 33SC12 ostao je važan kao prvi automobil kod kojeg je svaki red cilindara imao svoj turbo-punjač, što je princip koji će potom postati pravilo kod takmičarskih motora sa prisilnim punjenjem. Ovo je bio i posljednji Alfin automobil koji je osvojio neku svjetsku titulu.
Popis slavnih Tokom decenije aktivnih nastupa, za volanom Alfe Tipo 33 izredala se plejada najboljih vozača generacije. Da ne dužimo, ovo je spisak, poredan po abecedi: Andrea de Adamich, Mario Andretti, Dick Attvvood, Giancarlo Baghetti, Derek Bell, Lucien Bianchi, Gianclaudio Biscaldi, Jo Bonnier, Vittorio Brambilla, Roberto Bussinello, Mario Casoni, Piers Courage, Spartaco Dini, Vic Elford, Carlo Facetti, Giorgio Francia, Nanni Galli, Ignacio Giunti, Jean Gui-chet, Masten Gregorv, Anton Hezemans, Jacky lckx, Jean-Pierre Jarier, Jacgues Laffite, Leo Kinnunen, Umberto Maglioli, Jochen Mass, Arturo Merzario, Sylvio Moser, Henri Pescarolo, Ronnie Peterson, Brian Redman, Clay Regazzoni, Jean Rolland, Carlos Reutemann, Peter Revson, “Geki” Russo, Joddy Scheckter, Udo Schutz, Herbert Schultze, Rolf Stommelen, John Surtees, Nino Vaccarella, Gijs Van Lennep, John VVatson, Teodoro Zeccoli.
