Rally Monte Carlo, 41. edici­ja, vožen 1972. godine, os­tao je upamćen po posljed­njoj pobjedi automobila sa pred­njim pogonom.  Posada Munari/ Manucci (Lancia Fulvia H F) uspje­la je osvojiti najviše mjesto na po­diju u epskom duelu protiv Porschea 911S koji je vozio budući pobjednik utrke 24 sata Le Mansa (1973/1974) Gerard Larrousse sa suvozačem Jean-Claud Perramondom.

 Ali, bez obzira na dvoboj za prvo mjesto, srca dobro smrz­nutih gledatelja osvojio je crveni Datsun 240Z sa startnim brojem 5. Za volanom Rauno Aaltonen, pob­jednik Monte Carla 1967. sa Mini Cooperom, a pored njega nepo­jmljivo hladnokrvni Jean Todt. Svjestan da se klasičnim sti­lom vožnje, zbog teškog motora naprijed i pogona nazad, ne može nositi sa prvom dvojicom, Aalto­nen je smislio kreativno rješenje. Skoro svaki zavoj oštriji od 90 stupnjeva, osobito lakat krivine (kod nas najčešće zvane “harnadle”), vozio je dolazeći unazad, ko­rištenjem tehnike skandinavskih vozača “odbijanja od snježnih na­nosa”. Zapanjena europska publi­ka nije nikada prije (a ni poslije) vidjela tako nešto. Dolazeći “harnadli” nizbrdo, Rauno bi, par dese­tina metara prije, okrenuo volan, potegnuo ručnu kočnicu i unazad došao do zavoja, odbio se zadnjim krajem od snježnog nanosa, dok su se pogonski točkovi, obučeni u gume sa ekserima, već uveliko vrtili u prvoj brzini i katapultirali auto­mobil naprijed! Ovo treće mjesto Datsuna 240Z na Monte Carlu, ujedno je bio i najbolji rezultat postignut na najprestižnijem reliju Svjetskog prvenstva, u tri pokuša­ja. Tony Fali je godinu ranije ostva­rio najveći uspjeh u Europi – pob­jedu na Velškom reliju koji se tada vozio kao dio Britanskog šampionata. Jer, unatoč svom ultra sportskom izgledu, 240Z (Fairlady Z u rodnoj zemlji) nije napravljen da se takmiči. Ideja iza njegovog nastan­ka je bila da se ponudi povoljnija alternativa  britanskim  sportskim automobilima koji su vladali ame­ričkim tržištem. Bolji izgled, perfor­manse i kvalitet po istoj cijeni, to je bila formula uspjeha. Tako je i mo­tor, ako ne direktna kopija, onda “napravljen po uzoru” na 6-cilindarski Mercedes u liniji koji je pogonio 220 SE. Sa blokom od liven­og željeza i jednom bregastom u aluminijskoj glavi, ovaj je agregat bio teži i od Chevroletovog malog bloka (small-block) zapremine pet litara koji je pogonio Corvette. Čak ni potpuno neovisni ovjes, naprijed McPherson, nazad Chapman (kao kod Lotus Elana), nisu mogli kori­girati činjenicu da je više od 60 posto težine bilo na prednjoj osovi­ni. Nissan Motors i inače nije imao interesa za   nastup u cijelom Svjetskom prvenstvu.

 

 

Za Japance je na Starom kon­tinentu bio važan prestižni Monte Carlo i britanski RAC Rally, ovaj potonji iz jednostavnog razloga da i na Ostrvu voze na istoj, lijevoj strani. Marketinški odjel Nissana želio je pokazati i dokazati kvalitet svojih vozila na najtežem svjet­skom reliju. Tih godina bio je to, naravno, Safari. Iskustva je bilo na pretek, jer je tvornička posada Edgar Herrmann / Hans Schuller 1970. godine pobijedila vozeći Datsun 1600 SSS (za one kojim je ovaj automobil nepoznanica, po­mislite na BMW 1600 TI, ali “po japanski”). Za 1971. godinu, tvor­nička ekipa dolazi sa 240Z ulazi u povijest. U prvom nastupu na Sa­fari reliju “Dobra dama (što je pri­jevod engleske riječi Fairlady) os­vaja prvo mjesto: Herrmann i Sch­uller ponovo bilježe trijumf, kenijs­ka reli legenda Shektar Mehta os­vaja drugo mjesto, Altonen je sedmi. Narednu godinu lovorike osvajaju Hannu Mikkola i Gunnar Palm sa Ford Escortom RS1600, ali se Datsun vraća na postolje 1973. Shektar Mehta bilježi prvu pobjedu (bit će još četiri uzastop­ne), ali tek nakon što se Aaltonen, također u Datsunu 240Z, prevrnuo dok je bio u vodstvu.

Sa 1973. godinom Datsun 240Z završava tvorničku karijeru na rally stazama. Nasljeđuja ga osjetno brža, nedopadljiva berlina 1800 SSS pokretana 16-ventilskim 4-cilindrašem. Ali, Nissan je ispu­nio zacrtani cilj. Pokazao je da pra­vi kvalitetne automobile koji se mogu nositi sa najtežim uvjetima. Objektivno gledano, Datsun 240Z, sa oko 220 “konja” u najjačoj tvor­ničkoj varijanti, nije se mogao ravnopravno nositi sa konkurencijom tipa Renault Alpine, Porsche 911 ili Ford Escort RS1600. Postignuti rezultati bili su stvar sretne kombi­nacije visoko motiviranih inžinjera i mehaničara, talentiranih vozača i automobila napravljenog da po­kaže britanskoj industriji kako se prave GT vozila, što je, opet, sve zajedno rezultiralo karizmom ne­proporcionalnom postignutim re­zultatima. A, kao što je često slu­čaj, automobilski zaljubljenici rea­giraju srcem umjesto razumom. Ovog trenutka se u historijskoj reli-sceni širom Europe vozi više Datsuna 240Z, no što ih je bilo dok je model bio aktualan.

Plešem kao slon, tek za volanom trkačkog automobila osjećam se elegantno. Ovo nisu riječi neke od preplaćenih zvijezda Formule 1, već “oskarovca” i holivudske legende Paula Nevvmana koji je preminuo 2008. Nakon što je za glavnu ulogu u filmu “Winning” (1969) završio trkački kurs kod Bob Bonduranta definitivno je bio zaražen virusom brzine. Četiri godine kasnije počet će aktivno nastupati kupivši Lotus Elan. Potom je nabavio polovni Datsun 510 (1600 SSS u Europi) od tjunera marke Bob Sharpa. Priča kaže da su se upoznali kad mu je Sharp htio pokazati vožnju u zavojima na stazi Elkhart Lake. Obišli su stazu pješke, usput gurajući kolica puna piva, što je Nevvmanu pomoglo da zabilježi pobjedu. No, tek dolaskom Z serije, trkačka karijera legendarnog glumca dobiva ozbiljniji karakter. Sa modelima 240/260/280 (sve isti automobil, ali sa većim mo-torima) počinje pobjeđivati u američkim šampionatima. Sa drugom serijom Z-modela (280ZX), Nevvman postaje američki SCCA prvak 1979. godine u kategoriji C-Production. Na godišnjem proglašenju, preuzimajući plaketu, rekao je: “Ovo je je bolje nego osvajanje Oskara”.

 

Zvjezdane staze Želimira Solde 

Naš drug sad je gore među zvijezdama. A iza sebe je ostavio bezvremenski trag zvjezdane prašine, svojevrsno svjedočenje o vremenu u kojem je živio. Želimir Željko Soldo, automobilski i sportski entuzijasta pisao je, a izdavačka kuća ”Sezam” u časopisu Auto plus objavila tekstove koji su uistinu dio historije novinarstva ove zemlje. Zahvaljujući Željkovoj kćerci Nini Soldo i Emiru Vučijaku, naš portal www.timing.ba iz arhivskih podruma donosi bezvremenske tekstove koji su sada dostupni i generacijama koje ne pamte ta vremena. Baš kako nas je u kultnoj seriji Zvjezdane staze kapetan Jean Luc Picard sa svojim Enterpriseom vodio ”gdje čovjek nije prije kročio”, tako su i tekstovi legendarnog Želimira Solde ne samo oslikavali puno šareniji i veseliji svijet našeg automobilizma nego i naše nade za bolji budući svijet bez predrasuda i granica.

Sretni smo što sa vama možemo da podijelimo duh jednog sretnijeg vremena ali i isto tako svaki vaš SHARE ovih tekstova pomoći će u dostupnosti široj publici, što Željkova zaostavština svakako zaslužuje.

Sherujte i čitajte Soldu, jer je svemir – krajnja granica.

Enes Cviko