Sunčani svibanjski dan 2003. godine na stazi Indianapolis. U toku je nezvanični tre­ning za utrku 500 milja.  Kenny Brack je upravo udario u zid prvog od ukupno četiri zavoja i rasuo bo­lid po stazi. Prije no što su redari stigli  reagirati,  brzinom  od  330 km/h naišao je automobil Andretti Green Racinga za čijim je volanom, nakon 9-godišnje pauze, Ma­rio Andretti. Dallara-Honda je lan­sirana u zrak, pravi tri lupinga i ne­kim čudom pada na točkove. Re­dari koji su pošli ka Brackovoj olu­pini, okreću se i za nekoliko se­kundi su kraj Andrettijevog auto­mobila očekujući najgore. Ali zati­ču legendu automobilskog sporta kako vrti glavom u nevjerici. Uz malu pomoć izlazi iz kokpita i jedi­na posljedica spektakularnog ude­sa je oguljena koža na obrazu po­vršine nokta na ruci. Niti sat kasni­je Mario daje izjavu za TV kako će koji tjedan kasnije nastupiti na utrci 500 milja. l vratio bi se da njegova životna suputnica, gospođa Dee Ann Andretti, nije stavila veto i tačku na bogatu takmičarsku karijeru koja je umalo ušla u šesto deset­ljeće.

Karijeru koja je počela 1959. godine kada su Mario i brat blizan­ac Aldo prvi put nastupili na oval­noj zemljanoj stazi u Nazarethu. Vozeći, u sopstvenoj režiji pre­pravljeni, Hudson Hornet iz 1948. godine obojica su ostvarila po dvije pobjede u prve četiri trke karijere. Na kraju sezone će Aldo doživjeti težak udes, nakon kojeg se vratio svijetu brzina do nove teške nesreće 1969. Mario je nas­tavio put ka zvjezdama, iako to nije dao naslutiti dolazak u Nazareth 955. godine. Obitelj Andretti živila je u Montoni – istarskom gradu koji danas poznajemo po “našem”  nazivu Motovun i filmskom festivalu – gdje je otac Luigi bio nadzornik na plemićkom imanju. Nakon što je Pariškim sporazuom iz 1947. Istra pripala Jugoslaviji, obitelj Andretti je, godinu ranije, otišla u Italiju u sklopu “istarskog egzodusa”.  Masovnu migraciju Italijana iz tih krajeva poticale su vlasti matične zemlje i Vatikana, a svoj doprinos dali su i jugoslavenski autoriteti. Poput tisuća svojih sunarodnika, Andretjevi su proveli čitavih sedam godi­li u izbjegličkom logoru u Italiji, pored srednjovjekovnog grada Luca, iščekujući američku imigrant­sku vizu, dok je otac Luigi radio sve i svašta da prehrani obitelj. Onda je 1954. godine kroz grad prošla legendardna  trka  Mille Miglia i braća Andretti prvi put su osjetili dah automobilskog sporta. Pogled  na pobjedničku  Lanciu 024 koju je vozio Alberto Ascari odredit će život blizanaca, a dvo­struki svjetski prvak F1 postati Mariov uzor.

Kada je obitelj napokon dobila toliko željenu vizu, Nazareth je bio logičan i jedini izbor, obzirom da je tamo živio i radio u vlastitom auto-servisu majčin brat. Nakon uspje­ha u stockcar, cestovnim automo­bilima na zemljanim ovalima (1960/1961), kada je Mario pobije­dio na 21 od 46 voženih utrka, na­redni korak bili su sprint ili midget-automobili. To je najopasnija forma auto-sporta u kojoj je vjerojatno poginulo više vozača nego u svim ostalim takmičenjima zajedno. Bez obzira na ostale šampionate koje je vozio, Mario je uporedo ostao vjeran midgetima sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća. Nani­zao je više od stotinu pobjeda u ovoj kategoriji, a 1974. bio USAC sveamerički Sprint prvak na zemljanim stazama. Zahvaljujući tim silnim pobjedama, ali i ljudskim žrt­vama koje su dobro prorijedile bro­jno stanje američkih trkača, And­retti dobiva priliku 1964. voziti u lndy šampionatu (tada još USAC). Šansu mu je pružio Clint Bravvner, vlasnik tima koji je u svega 12 mje­seci izgubio čak tri vozača na sprint trkama. Već naredne godine (1965) Andretti osvaja šampionat, nakon čega postaje tražena roba na vozačkom tržištu. Zbog ogromne ljubavi za trkanjem, ne zna reći “ne” pa u narednim godinama i decenijama Mario vozi sve, od ame­ričkih zemljanih staza do Formule 1. l svuda pobjeđuje.

Sa Ford Fairlaneom trijumfuje 1967. na Daytoni 500, a dvije godine kasnije i na 500 milja Indianapolisa što mu otvara mjesto u historiji: Uz A.J. Fovta jedini je vozač koji je slavio na dvije najveće američke trke. Dio trkačkog folklora je i njegova izjava: “Ako je sve pod kontrolom onda ne voziš dovoljno: Takav je bio i njegov debi u F1: Colin Chapman ponudio mu je Lotus 49 na VN SAD u Watkins Glennu 1968. Mario se odužio prvim kvalifikacijskim vremenom na  opću  konsternaciju Grand Prix establišmenta. Isto kao što će, u jednom od sporadičnih nastupa u F1, prvi put sjesti i za volan Ferrarija 312B i pobijediti na VN Južne Afrike 1971. Godinu ra­nije je vozeći (opet sporadično) nekonkurentni  March  701   ovoj ekipi uspio donijeti četiri boda ali i dovesti svog lndy sponzora – STP Andy Granatellija.

Za Andrettija su američke utr­ke uvijek bile prioritet, pa će tek  1975. godine voziti prvu punu se­ zonu F1. Vels Parnelli Jones Ra­cing, sveamerički projekt pod diri­gentskom palicom Vel Milleticha (sin emigranta iz bivše Jugosla­vije) i Parnelli Jonesa, u najbržem cirkusu nije bio uspješan usprkos pobjedama na lndy utrkama i For­muli 5000. Nakon skoro dvije sezone Mario je uspio skupiti šest bodova i zadržati crvenu strijelu (zaštitni znak sponzora: Viceroy cigareta) na svojoj tradicionalno srebrnoj kacigi. Chapman ga je ponovno pozvao za finalnu utrku godine, VN Japana koja je čuvena po Laudinoj predaji titule Jamesu Huntu bez ispaljenog metka. Austrijanac je zbog mon­sunske kiše odustao, a u sjeni bit­ke za titulu ostao je Andretti koji je sa nekonkurentnim Lotusom 76, više glisirajući nego vozeći, pobije­dio, pretekavši drugoplasiranog Depaillera za čitav krug. Lotus 78 iz 1977. godine bio je veliki korak naprijed, dobrim dijel­om zahvaljujući Andrettijevom is­kustvu o finom podešavanju bolida koji je stekao na drugoj strani Atlantika. Rezultat Chapmanove upornosti u traženju novih mogućnosti i Andrettijevog iskustva bio je Lotus 79. Dominantni bolid donosi Andrettiju šampionsku titulu 1978. godine, ali slavlja nije bilo zbog tra­gične pogibije drugog vozača Ronnie Petersona u Monzi. Šveđanin je posthumno osvojio vicešampionsku titulu, a Mario, po vlastitim riječima, izgubio velikog prijatelja. Nakon dvije neuspješne godine (1979/1980) Chapman i Andretti se rastaju, američki vozač prelazi u neuspješni Alfin fabrički tim. Na kraju sezone oprašta se od F1 uz objašnjenje kako su automobil sa Venturi efektom postali “nevozIjivi”. Oproštaj je “uslovan”, jer je 1982. godine jednom vozio Williams da bi na dvije posljednje utrke mijenjao povrijeđenog Pironija u Ferrariju. U Monzi je izazvao ekstazu tifoza prvom startnom pozici­jom no utrku završava kao treći.

Rastanak sa Formulom 1 nije bio kraj takmičarske karijere, već početak drugog čina u lndy (CART Champ) šampionatu. Nakon neko­liko, opet sporadičnih, nastupa za Patrick Racing u intermezzu F1 sezone (1981/1982), od 1983. go­dine udružuje se sa ekipom svojih prijatelja Paula Nevvmana i ame­ričkog uvoznika Lola automobila Caarl Haasa. Naredne godine os­vaja četvrtu lndy titulu, uz devet najboljih startnih pozicija u 16 utr­ka. Posljednji trijumf bilježi u Phoenixu (1993) i ostaje upisan kao najstariji pobjednik lndy utrke: 53 godine i 34 dana. Te 1993. godine Andretti se kvalificirao na najbolju startnu poziciju utrke Michigan 500 ostva­rivši prosječnu brzinu 377,029 km/h (tadašnji rekord na zatvoren­oj stazi). Aktivnu karijeru okončao je 1994. godine nakon nepojmljivih 407 nastupa u lndy šampionatu. Za sve te godine, vozeći najopas­nije discipline automobilskog spor­ta, Andretti je imao izrazito malo udesa. Jedan od najozbiljnijih do­živio je u drugom nastupu na 24 sata Le Mansa 1967. godine, kada su na njegovom Fordu Mk IV zablokirale kočnice, poslale ga naj­prije u ogradu, a potom u bolnicu. Le Mans će ostati neostvarena želja, lako je nastupio u čak četiri kalendarska desetljeća, nikada ni­je uspio pobijediti i izjednačiti se sa Grahamom Hillom, koji je bio pr­vak Formule 1, pobjednik Indianapolisa i Le Mansa. Malo mu je ne­dostajalo 1995. godine kada je nastupio za francusku ekipu Courage Competition. Posada Bob Wollek, Eric Helary i Mario Andretti završila je na drugom mjestu, krug iza pobjednika. U jednom intervjuu je Mario je rekao kako je najvjerojatniji razlog gubitka pobjede što su, sa vodeće pozicije, na samom kraju utrke pozvani u boksove… da bi se vozilo očistilo i imena sponzora bila vidljivija. Vratio se 2000. (sa 60 godina!) i za volanom Panoza osvojio 16. mjesto. Ovo uprkos protivljenju supruge Dee Ann, koju je upoznao prije pet de­cenija dok je njegovoj obitelji da­vala sate engleskog jezika.

 

Za razliku od Starog konti¬nenta, trkačke dinastije nisu rijetkost u Americi. Počelo je sa obitelji Unser i Fovt, ali su ih Andretijevi prestigli. Osim glave poro¬dice Maria, tu su sinovi Michael i Jeff. Michael Andretti je osvojio lndy titulu (1991) ali je, za razliku od oca, doživio debakl u F1 dvije godine kasnije. Od 2003. godine je vlasnik tima Andretti Green Racing, koji je u međuvremenu, osvojio tri lndy titule i dva puta pobijedio na 500 milja Indianapolisa. Rođak John (Aldov sin), na¬kon karijere u lndy šampionatu, sada vozi NASCAR. A Marco, Michaelov sin, (Mariov unuk) završio je kao drugoplasirani u Indianapolisu 2006. Benzin u krvi.

Zvjezdane staze Želimira Solde
Naš drug sad je gore među zvijezdama. A iza sebe je ostavio bezvremenski trag zvjezdane prašine, svojevrsno svjedočenje o vremenu u kojem je živio. Želimir Željko Soldo, automobilski i sportski entuzijasta pisao je, a izdavačka kuća ”Sezam” u časopisu Auto plus objavila tekstove koji su uistinu dio historije novinarstva ove zemlje. Zahvaljujući Željkovoj kćerci Nini Soldo i Emiru Vučijaku, naš portal www.timing.ba iz arhivskih podruma donosi bezvremenske tekstove koji su sada dostupni i generacijama koje ne pamte ta vremena. Baš kako nas je u kultnoj seriji Zvjezdane staze kapetan Jean Luc Picard sa svojim Enterpriseom vodio ”gdje čovjek nije prije kročio”, tako su i tekstovi legendarnog Želimira Solde ne samo oslikavali puno šareniji i veseliji svijet našeg automobilizma nego i naše nade za bolji budući svijet bez predrasuda i granica.
Sretni smo što sa vama možemo da podijelimo duh jednog sretnijeg vremena ali i isto tako svaki vaš SHARE ovih tekstova pomoći će u dostupnosti široj publici, što Željkova zaostavština svakako zaslužuje.
Sherujte i čitajte Soldu, jer je svemir – krajnja granica.
Enes Cviko