Sunčani svibanjski dan 2003. godine na stazi Indianapolis. U toku je nezvanični trening za utrku 500 milja. Kenny Brack je upravo udario u zid prvog od ukupno četiri zavoja i rasuo bolid po stazi. Prije no što su redari stigli reagirati, brzinom od 330 km/h naišao je automobil Andretti Green Racinga za čijim je volanom, nakon 9-godišnje pauze, Mario Andretti. Dallara-Honda je lansirana u zrak, pravi tri lupinga i nekim čudom pada na točkove. Redari koji su pošli ka Brackovoj olupini, okreću se i za nekoliko sekundi su kraj Andrettijevog automobila očekujući najgore. Ali zatiču legendu automobilskog sporta kako vrti glavom u nevjerici. Uz malu pomoć izlazi iz kokpita i jedina posljedica spektakularnog udesa je oguljena koža na obrazu površine nokta na ruci. Niti sat kasnije Mario daje izjavu za TV kako će koji tjedan kasnije nastupiti na utrci 500 milja. l vratio bi se da njegova životna suputnica, gospođa Dee Ann Andretti, nije stavila veto i tačku na bogatu takmičarsku karijeru koja je umalo ušla u šesto desetljeće.
Karijeru koja je počela 1959. godine kada su Mario i brat blizanac Aldo prvi put nastupili na ovalnoj zemljanoj stazi u Nazarethu. Vozeći, u sopstvenoj režiji prepravljeni, Hudson Hornet iz 1948. godine obojica su ostvarila po dvije pobjede u prve četiri trke karijere. Na kraju sezone će Aldo doživjeti težak udes, nakon kojeg se vratio svijetu brzina do nove teške nesreće 1969. Mario je nastavio put ka zvjezdama, iako to nije dao naslutiti dolazak u Nazareth 955. godine. Obitelj Andretti živila je u Montoni – istarskom gradu koji danas poznajemo po “našem” nazivu Motovun i filmskom festivalu – gdje je otac Luigi bio nadzornik na plemićkom imanju. Nakon što je Pariškim sporazuom iz 1947. Istra pripala Jugoslaviji, obitelj Andretti je, godinu ranije, otišla u Italiju u sklopu “istarskog egzodusa”. Masovnu migraciju Italijana iz tih krajeva poticale su vlasti matične zemlje i Vatikana, a svoj doprinos dali su i jugoslavenski autoriteti. Poput tisuća svojih sunarodnika, Andretjevi su proveli čitavih sedam godili u izbjegličkom logoru u Italiji, pored srednjovjekovnog grada Luca, iščekujući američku imigrantsku vizu, dok je otac Luigi radio sve i svašta da prehrani obitelj. Onda je 1954. godine kroz grad prošla legendardna trka Mille Miglia i braća Andretti prvi put su osjetili dah automobilskog sporta. Pogled na pobjedničku Lanciu 024 koju je vozio Alberto Ascari odredit će život blizanaca, a dvostruki svjetski prvak F1 postati Mariov uzor.
Kada je obitelj napokon dobila toliko željenu vizu, Nazareth je bio logičan i jedini izbor, obzirom da je tamo živio i radio u vlastitom auto-servisu majčin brat. Nakon uspjeha u stockcar, cestovnim automobilima na zemljanim ovalima (1960/1961), kada je Mario pobijedio na 21 od 46 voženih utrka, naredni korak bili su sprint ili midget-automobili. To je najopasnija forma auto-sporta u kojoj je vjerojatno poginulo više vozača nego u svim ostalim takmičenjima zajedno. Bez obzira na ostale šampionate koje je vozio, Mario je uporedo ostao vjeran midgetima sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća. Nanizao je više od stotinu pobjeda u ovoj kategoriji, a 1974. bio USAC sveamerički Sprint prvak na zemljanim stazama. Zahvaljujući tim silnim pobjedama, ali i ljudskim žrtvama koje su dobro prorijedile brojno stanje američkih trkača, Andretti dobiva priliku 1964. voziti u lndy šampionatu (tada još USAC). Šansu mu je pružio Clint Bravvner, vlasnik tima koji je u svega 12 mjeseci izgubio čak tri vozača na sprint trkama. Već naredne godine (1965) Andretti osvaja šampionat, nakon čega postaje tražena roba na vozačkom tržištu. Zbog ogromne ljubavi za trkanjem, ne zna reći “ne” pa u narednim godinama i decenijama Mario vozi sve, od američkih zemljanih staza do Formule 1. l svuda pobjeđuje.
Sa Ford Fairlaneom trijumfuje 1967. na Daytoni 500, a dvije godine kasnije i na 500 milja Indianapolisa što mu otvara mjesto u historiji: Uz A.J. Fovta jedini je vozač koji je slavio na dvije najveće američke trke. Dio trkačkog folklora je i njegova izjava: “Ako je sve pod kontrolom onda ne voziš dovoljno: Takav je bio i njegov debi u F1: Colin Chapman ponudio mu je Lotus 49 na VN SAD u Watkins Glennu 1968. Mario se odužio prvim kvalifikacijskim vremenom na opću konsternaciju Grand Prix establišmenta. Isto kao što će, u jednom od sporadičnih nastupa u F1, prvi put sjesti i za volan Ferrarija 312B i pobijediti na VN Južne Afrike 1971. Godinu ranije je vozeći (opet sporadično) nekonkurentni March 701 ovoj ekipi uspio donijeti četiri boda ali i dovesti svog lndy sponzora – STP Andy Granatellija.
Za Andrettija su američke utrke uvijek bile prioritet, pa će tek 1975. godine voziti prvu punu se zonu F1. Vels Parnelli Jones Racing, sveamerički projekt pod dirigentskom palicom Vel Milleticha (sin emigranta iz bivše Jugoslavije) i Parnelli Jonesa, u najbržem cirkusu nije bio uspješan usprkos pobjedama na lndy utrkama i Formuli 5000. Nakon skoro dvije sezone Mario je uspio skupiti šest bodova i zadržati crvenu strijelu (zaštitni znak sponzora: Viceroy cigareta) na svojoj tradicionalno srebrnoj kacigi. Chapman ga je ponovno pozvao za finalnu utrku godine, VN Japana koja je čuvena po Laudinoj predaji titule Jamesu Huntu bez ispaljenog metka. Austrijanac je zbog monsunske kiše odustao, a u sjeni bitke za titulu ostao je Andretti koji je sa nekonkurentnim Lotusom 76, više glisirajući nego vozeći, pobijedio, pretekavši drugoplasiranog Depaillera za čitav krug. Lotus 78 iz 1977. godine bio je veliki korak naprijed, dobrim dijelom zahvaljujući Andrettijevom iskustvu o finom podešavanju bolida koji je stekao na drugoj strani Atlantika. Rezultat Chapmanove upornosti u traženju novih mogućnosti i Andrettijevog iskustva bio je Lotus 79. Dominantni bolid donosi Andrettiju šampionsku titulu 1978. godine, ali slavlja nije bilo zbog tragične pogibije drugog vozača Ronnie Petersona u Monzi. Šveđanin je posthumno osvojio vicešampionsku titulu, a Mario, po vlastitim riječima, izgubio velikog prijatelja. Nakon dvije neuspješne godine (1979/1980) Chapman i Andretti se rastaju, američki vozač prelazi u neuspješni Alfin fabrički tim. Na kraju sezone oprašta se od F1 uz objašnjenje kako su automobil sa Venturi efektom postali “nevozIjivi”. Oproštaj je “uslovan”, jer je 1982. godine jednom vozio Williams da bi na dvije posljednje utrke mijenjao povrijeđenog Pironija u Ferrariju. U Monzi je izazvao ekstazu tifoza prvom startnom pozicijom no utrku završava kao treći.
Rastanak sa Formulom 1 nije bio kraj takmičarske karijere, već početak drugog čina u lndy (CART Champ) šampionatu. Nakon nekoliko, opet sporadičnih, nastupa za Patrick Racing u intermezzu F1 sezone (1981/1982), od 1983. godine udružuje se sa ekipom svojih prijatelja Paula Nevvmana i američkog uvoznika Lola automobila Caarl Haasa. Naredne godine osvaja četvrtu lndy titulu, uz devet najboljih startnih pozicija u 16 utrka. Posljednji trijumf bilježi u Phoenixu (1993) i ostaje upisan kao najstariji pobjednik lndy utrke: 53 godine i 34 dana. Te 1993. godine Andretti se kvalificirao na najbolju startnu poziciju utrke Michigan 500 ostvarivši prosječnu brzinu 377,029 km/h (tadašnji rekord na zatvorenoj stazi). Aktivnu karijeru okončao je 1994. godine nakon nepojmljivih 407 nastupa u lndy šampionatu. Za sve te godine, vozeći najopasnije discipline automobilskog sporta, Andretti je imao izrazito malo udesa. Jedan od najozbiljnijih doživio je u drugom nastupu na 24 sata Le Mansa 1967. godine, kada su na njegovom Fordu Mk IV zablokirale kočnice, poslale ga najprije u ogradu, a potom u bolnicu. Le Mans će ostati neostvarena želja, lako je nastupio u čak četiri kalendarska desetljeća, nikada nije uspio pobijediti i izjednačiti se sa Grahamom Hillom, koji je bio prvak Formule 1, pobjednik Indianapolisa i Le Mansa. Malo mu je nedostajalo 1995. godine kada je nastupio za francusku ekipu Courage Competition. Posada Bob Wollek, Eric Helary i Mario Andretti završila je na drugom mjestu, krug iza pobjednika. U jednom intervjuu je Mario je rekao kako je najvjerojatniji razlog gubitka pobjede što su, sa vodeće pozicije, na samom kraju utrke pozvani u boksove… da bi se vozilo očistilo i imena sponzora bila vidljivija. Vratio se 2000. (sa 60 godina!) i za volanom Panoza osvojio 16. mjesto. Ovo uprkos protivljenju supruge Dee Ann, koju je upoznao prije pet decenija dok je njegovoj obitelji davala sate engleskog jezika.
