Krajem juna pošao je iz Lovorja na hrvatskom primorju, gdje je živio posljednjih desetak i više godina, svojom voljenom “bubom” (uprkos liječničke zabrane da vozi zbog dva ranija srčana udara) i, iz nepoznatih razloga, udario točkom u kamen, iskrivio felgu i poderao gumu. Mijenjajući gumu doživio je treći srčani udar po podnevnoj žegi, na temperaturi većoj od 30 stepeni. Zatekao ga je neki susjed kako leži bez svijesti pored auta, prebacio u bolnicu u Dubrovnik gdje je i preminuo. Otišao je Jozo Bogdanović… Bio je ljudina, veseljak, jedan od onih koji su prihvatili devizu “uzmi sve što ti život pruža”. O Jozi Bogdanoviću se ne može govoriti opisujući neko preticanje, odustajanje od trke, već kroz brojne dogodovštine oko staze koje na najbolji način pokazuju kakav je bio “naš Jozo”.
PRIČA PRVA: Godina 1977. Dogovorila se “raja” iz Sarajeva da zajedno u konvoju pođu na trku u Slavonsku Požegu. Ko trkaćim autom na prikolici, ko na točkovima. Zborno mjesto kod zgrade općine u Vogošći. Sastali se svi, a Joze nema iako tu stanuje. Čekali jedno 15 minuta i pošli. Dođu u Požegu, kad na placu gdje je bio boks stoji “18-wheeler” hladnjača, na kojoj piše ‘Industrija mesa Zmajevac Zenica’. Iz hladnjače izlazi Jozo i istovara svog plavo bijelog (dobro podhladenog) NSU TTS-a. Jozo je vozača hladnjače koji se vraćao kući u Zenicu sreo u nekoj kafani u Semizovcu prethodne večeri. Najeo ga, napio i obrlatio da ide s njim na trku u službenom autu.
PRIČA DRUGA: Godina 1986. Vodno, Skoplje. Jozo Bogdanović (VW Polo), Dragan Mićanović (Fiat 128) i autor ovog teksta (Fiat Ritmo) voze u istoj klasi. Još u Sarajevu dogovoreno je da dvojica sporijih najbržem plate pečenje. Jozo je bio najbrži i nakon trke dogovorili smo se da se uvečer nađemo u kafani kod benzinske pume u Ivangradu na raskršću Beograd-Sarajevo i tamo poravnamo račun. Ekipa vozača iz Sarajeva je stigla i naručila jelo, a Jozo, po običaju, kasni. Nakon skoro sat vremena, kad smo se već počeli ustajati od stolova, dolazi Jozo u svom autu praćen kombijem “tamićem” iz kojeg izlazi kompletan ciganski orkestar. Gdje ih je našao, ostala je tajna. Stajanje za kratki odmor pretvorilo se u feštu do sitnih sati, a sljedeći dan niko nije otišao na posao.
PRIČA TREĆA: Godina 1988. Brdska trka u Kotoru. Jozo je jednom Cetinjanu prodao kratki prenos za Golf GTI koji u četvrtoj brzini omogućava maksimalnih 150 km/h. Međutim, tražeći po svom arsenalu rezervnih dijelova, prevario se i isporučio mu mjenjač Golfa dizelaša koji je osjetno duži i od standardnog prenosa. Gospodin sa Cetinja doživio je jedan od većih šokova u svom životu kad je vidio da mu Golf GTI u prvoj brzini ide preko 120 km/h. Zapjenjen, sišao je u boks sa revolverom u ruci i došao do Joze koji je upravo s nekim razgovorao. U situaciji gdje bi svako pretrnuo od straha, Jozo je pogledao u cijev pištolja i, potpuno hladnokrvno, rekao: “Meni se čini da ti voziš previsoke gume, ako hoćeš mogu ti sljedeći put donijeti niže.” Takav je bio Jozo…
Veseljak i na dva točka Osim na četiri, Jozo Bogdanović se u mladosti uspješno trkao i na dva točka. l sa biciklističkih staza dosta je anegdota, a vrijedi izdvojiti onu iz 60-ih godina. Na jednom biciklističkoj utrci nastupila su dva najbolja “jarana” – Jozo Bogdanović i Stjepan ‘Štefo’ Ježek. Dugačka nizbrdica pred Olovom, a Jozo i ‘Štefo’ se bore za poziciju pri brzini većoj od 50 km/h. Usprkos nadljudskim naporima, Jozo nikako da pretekne ‘Štefu’, voze se jedan uz drugog… Jozo je onda izgubio živce, skinuo pumpu za zrak sa svog bicikla i gurnuo ‘Štefi’ u prednji točak. Prijateljstvo nije narušeno…
Autor: Želimir Soldo
