Početak priče o sportskim na­stupima legendarnog auto­mobila  koji je  kreirao  Sir Alex  Issigonis  nije dao  naslutiti kasnije velike uspjehe. Jer, od pet standardnih Minija 850 na Rallyju Monte Carlu 1960, najbolji plas­man bilo je 23. mjesto u general­nom  plasmanu,  dok su  godinu kasnije sve tri posade odustale. Za 1962. je BMC nastupio sa dva tvornička automobila, koji su prošli kroz ruke John Coopera, vlasnika Cooper Racing Cars, čovjeka čiji su bolidi F1 osvojili Svjetsko prvenstvo 1959. i 1960. godine. Prvobitni Mini Cooper dobio je 977 kubika, ozbiljnih 55 KS i disk kočnice naprijed. No, rezultat nije bio bolji nego ranije, tek 26. mjesto Pat Moss (sestra Stirling Mossa) i “totalka” Timo Makinena čiji je Mini potpuno izgorio. Već na proljeće iste godine Mini ponovo odlazi u radionicu John Coopera iz koje se vraća kao Mini Cooper S sa 1071 ccm, čitavih 70 KS i maksimalnom brzinom koja je dostigla magičnu granicu od 100 milja na sat. Paddy Hopkirk pobjeđuje na Tour de France Auto iste godine, a ‘Cooper S’ postaje modni artikl. Poznata imena kao Ringo Starr (The Beatles), glumac Peter Sellers (Inspektor Clouseau) bili su među vlasnicima. Primjerak koji je kupio Enzo Ferrari odmah vraćen jer je upravljač bio na lijevoj strani, da bi nakon ispravka, legendarni Commandatoro naručio još dva vozila.

U   takvom   dobrom   okruženju BMC dolazi na Monte Carlo 1964. godine sa pet “S-Coopera”. Bila su to neka druga vremena, sa mini­malnim preinakama na automobili­ma, bez obaveze roll-bara (ni Mini ga nije imao), a “relijaška” oprema svela se na dodatna svjetla, “trip-master” (mehanički računar ispred suvozača za obračunavanje uda­ljenosti i vremena), nekoliko do­datnih instrumenata, sportska sje­dala i to je sve. Motor je dotjeran na tzv. tvorničku sport kup speci­fikaciju sa 91 KS. Godinama je Rally Monte Carlo vožen iz dva dijela. Prvi je bio tzv. sabirna vožnja, start iz raznih europskih gradova, po­tom je trebalo na vrijeme stići po etapama na otvorenoj cesti do od­redišta (godine 1964. bio je to Reims u Francuskoj), odakle se pre­lazilo na sportski dio, sa etapama i brzinskim ispitima. Uprava BMC-a odlučuje se na spektakularan mar­ketinški korak. Dok su svi ozbiljni konkurenti počinjali sabirnu vožnju iz jednog od sedam zapadno­europskih startnih mjesta ili Varšave, Miniji startaju iz Minska, u ta­dašnjem  SSSR-u!  Usprkos  zim­skim “minusima” i beskrajnoj biro­kraciji na granicama Paddy Hopkirk i Henrv Liddon stižu u Miniju sa startnim brojem 7 bez kazne­nih bodova do Reimsa. Prava za­bava je mogla početi. Najozbiljniji konkurenti bile su tvorničke ekipe Forda sa 5,5 litarskim ‘Falconom’ i SAAB-a sa 2-taktnim  modelom '96’.

Ovo je bila pretposljednja godina korištenja “komparativnog faktora”, poznatog kao “hendikep sistem”, obračunavanja rezultata u cilju ujednačavanja konkurentnosti automobila različitih snaga. Osnova računice bio je kvadratni korijen iz vrijednosti dobiven dijeljenjem zapremine motora sa osmostrukom zapreminom jednog cilindta +1. Potom se dobiveni rezultat množio sa koeficijentom grupe u kojoj je vozilo nastupalo (1 za grupu 1, 1.04 za grupu 2, 1.05 za grupu 3). Ukupni rezultat davao je određeni faktor tj. hendikep. Postignuta vremana na pet brzinskih ispita množena su s tim faktorom da bi se došlo do krajnjeg rezultata na brzinskim ispitima. Potom su dan nakon dolaska u Monako, vožene trke po grupama po četiri kruga i to “čisto” vrijeme, ovaj put do jedne destinke sekunde, dodato je na postignut rezultat. Jednostavno zar ne? Miniji su nastupali u grupi 2 i imali hendikep 0.3345, a u gropi 1 Ford 0,3489, odnosno SAAB 0,3298. Koliki je bio uticaj hendikepa vidljivo je iz rezultata sa trećeg brzinskog ispita na kojem je Šveđanin Ljungfelt na Ford Falkonu i Hopkirk postigli identično vrijeme 15 minuta i 23 sekunde. Primjenom hendikepa Hopkirk je dobio 1320,27 bodova, a Ljungfelt 1364,20. Iako je “Falkon” na četiri kruga GP staze bio brži čitavih 33,6 sekundi, to nije bilo dovoljno za pobjedu. Za Minijem je zaostao za 30,4 bodova, odnosno, pretvoreno u vrijeme sa GP staze, jedva 11 sekundi nakon gotovo 4300 km vožnje! Eric Carlsson i  Gunnar Palm (SAAB) zazeli su posljednje mjesto na postoljum a Timo Makinen i Peter Vensom zaokružili Minijev uspjeh četvrtim mjestom.

Za 1965 godinu dolazi najveći Cooper model 1275 S koji će Makinena, uz pomoć koeficijenata, dovesti do nove pobjede, ovaj put ispred Eugena Bohringera sa Poršeom 904 i Pat Moss koja je prešla u SAAB. Možda najveći skandal rally povijesti zbio se 1966 godine. Ovog puta bez hendikep sistema, Timo Makinen, Rauno Aaltonen i Paddy Hopkirk na Miniji Cooperima 1275 S osvajaju prva tri mjesta, da bi nakon osmosatnog vijećanja francuskih sportskih komesara bili diskvalifikovani zbog banalnog razloga: pri uključivanu četiri dodatna fara, gasila su im se glavna svijetla, što je bila uobičajena praksa na rally-jima sve do kraja 70-tih, jer dinamo ili alternator nije davao dovoljno struje. Za pobjednika je proglašen Pauli Toivonen (otac 1986. nastradalog super talenta Henrija Toivonena) u Citroenu ID. Bez orzira što je Mini ostao bez plasmana, iz ove diskvalifikacije dobio je više reklame nego kroz prethodne pobjede.

Slatka osveta tvorničke ekipe pod digentskom palicom vječnog sportskog direktora BMC-a Stuarta Turnera desila se 1967. Rauno Aaltonen i Henri Liddon pobjeđuju Ove Anderssona i John Davenporta (Lancia Fulvia), dok treće jesto zauzima nadolazeća zvijezda Porsche 911 s posadom Elford /Stone. Labuđa pjesma bila je 1968 godina.  Rauno Aaltonen uprkos nadljudskom trudu u Miniju grupe 2 (+115 KS), nije uspio biti bolji od trećeg mjesta, iza dva Porschea 911 (pobjednik Vic Elford i drugoplasirani Pauli Toivonen). Istina Toni Fall i Paddy Hopkirk osvojili su četvrto i peto mjesto, ali za gazde BMC-a to nije bilo dovoljno i karijera tvorničke ekipe je završena.

Zvjezdane staze Želimira Solde
Naš drug sad je gore među zvijezdama. A iza sebe je ostavio bezvremenski trag zvjezdane prašine, svojevrsno svjedočenje o vremenu u kojem je živio. Želimir Željko Soldo, automobilski i sportski entuzijasta pisao je, a izdavačka kuća ”Sezam” u časopisu Auto plus objavila tekstove koji su uistinu dio historije novinarstva ove zemlje. Zahvaljujući Željkovoj kćerci Nini Soldo i Emiru Vučijaku, naš portal www.timing.ba iz arhivskih podruma donosi bezvremenske tekstove koji su sada dostupni i generacijama koje ne pamte ta vremena. Baš kako nas je u kultnoj seriji Zvjezdane staze kapetan Jean Luc Picard sa svojim Enterpriseom vodio ”gdje čovjek nije prije kročio”, tako su i tekstovi legendarnog Želimira Solde ne samo oslikavali puno šareniji i veseliji svijet našeg automobilizma nego i naše nade za bolji budući svijet bez predrasuda i granica.
Sretni smo što sa vama možemo da podijelimo duh jednog sretnijeg vremena ali i isto tako svaki vaš SHARE ovih tekstova pomoći će u dostupnosti široj publici, što Željkova zaostavština svakako zaslužuje.
Sherujte i čitajte Soldu, jer je svemir – krajnja granica.
Enes Cviko