Stručni tisak nije štedio komplimente kada se pojavio Hillman Imp. Respektabilni britanski magazin Motor objavio je u broju od 8. svibnja 1963. godine: “Ostaje činjenica da se sa Impom može ulaziti u zavoje sa minimalno naginjanja i škripe guma, brzinom koja bi u nekoj drugoj berlini bila samoubilačka… Mjenjanje brzina je jedno od najboljih, ako ne i najbolje koje smo isprobali… Za vozilo zapremine motora 875 kubika performanse su zapanjujuće i mogu se usporediti sa većinom 1,6 litarskih obiteljskih berlina…”. lako se pojavio početkom šeste decenije prošlog stoljeća, Imp je dijete 50-ih, vremena u kojem je većina europskih proizvođača bila ubijeđena da mala vozila trebaju imati motor nazad.
U usporedbi sa pet godina ranije predstavljenim Minijem i koncepcijom poprečno postavljenog motora naprijed, Imp je već imao arhaičnu konstrukciju. Ali kakvu! Izvrstan ovjes sa oscilacionim ramenima naprijed i trokutastim straga. Zbog boljeg rasporeda težine hladnjak za vodu je smješten naprijed, ispod branika. Za pogonski agregat se Rootes Group Ltd. okrenuo svom susjedu, firmi Coventry-Climax, proizvođaču trkačkih motora. Tako je projekt “Apex”, što je bilo kodno ime budućeg automobila, dobio cestovnu verziju Climaxovog FWA (Feather VVeight; perolaki) takmičarskog motora. Glavni krivci za ovu suradnju su dva vodeća čovjeka projekta: Tim Fry (stric Nicka Frya, managera Bravvn GP ekipe) i Mike Parkes koji će malo kasnije postati vozač i razvojni inžinjer Ferrarija (AP 96, lipanj 2009).
Zvanična oznaka je bila FWMA, gdje “M” potiče od “marine”, s obzirom na to da se u ovoj, “vodenoj”, varijanti detjunovani FWA agregat koristio za pogon glisera. Tako je Imp dobio potpuno aluminijski motor sa bregastom osovinom u glavi, nagnut za skoro 45 stupnjeva u cilju dobivanja što nižeg težišta. Rootes grupacija uvijek je bila naklonjena autosportu, kao najboljem načinu reklamiranja svojih proizvoda. Tako je, recimo, Sir Stirling Moss bio drugi na reliju Monte Carlo 1955. godine za volanom njihovog modela Sunbeam-Talbot 90. l novom djetetu firme bila je suđena takmičarska karijera na relijima. Prvobitna tvornička ekipa u sastavu “Tiny” Levvis, And-rew Covvan i Rosemary Smith počinje skupljati trofeje već od 1964. Najveći uspjeh tvorničke ekipe je osvajanje prva dva mjesta na maratonskom i okrutnom Tulpen reliju 1965. godine, tada već kao Imp Rally, sa zapreminom od 998 ccm umjesto standardnih 875.
Za volanom pobjedničkog Impa bila je Rosemary Smith, ako ne najljepša, onda zasigurno najelegantnija dama u svijetu brzina. Rosemary je po struci bila modni dizajner, a donijela je jedinu pobjedu Impu u “generali” na nekom međunarodnom reliju. Za nabrajanje brojnih pobjeda u klasi (do 1000 ili do 1300 kubika), što tvorničkih vozača, što privatnika nema dovoljno prostora. Recimo, Rosemary Smith završila je karijeru nakon 24 starta sa devet pobjeda u klasi i čak 12 “damskih” kupova (Coupe de Dames). Andrevv Covvan pobjeđuje u klasi do 1150 kubika na Monte Carlu 1968. godine, da bi nekoliko mjeseci kasnije sa Hillman Hunterom slavio na maratonu London-Sidnev.
Prvi tvornički Impovi davali su 1964. godine oko 60 KS iz 875 kubika, potom je snaga rasla na više od 90 “konja” (998 ccm), da bi sa krajem karijere (1969/1970) tvornica u nekoliko navrata koristila motor koji je Coventry-Climax razvio za rally-cross takmičenja. Sa potpuno novom glavom taj agregat je razvijao između 120 i 130 KS iz 1140 kubika, a snagu je prenosio mjenjač Hevvland Mk8 posuđen iz Formule 3. lako nikad zvanično zainteresirana za utrke, tvornica je bila izdašna u pomaganju privatnika koji su vozili Imp. Istina, nije se mogao dobiti gotov novac, ali dijelovi ili čak kompletni automobili davani su tjunerima po “prijateljskoj” cijeni, a često i besplatno. Prvi među njima bio je Alan Fraser, bivši trkač i prijatelj “glavešina” Rootes grupacije. Pomoć njegovoj ekipi daleko je nadmašila besplatno ustupanje dijelova. Fraserovi bijeli Impovi sa škotskom zastavom na krovu bili su pravi otrov za Minije i Ford Cortine, ostvarivši devet pobjeda i 31 podij u 27 nastupa. Climaxov motor koji je serijski imao kompresioni odnos od čak 10,1:1 bio je fantastična baza za tjuning,p a su se ubrzo priključili i drugi.
Jedno ime je ušlo u legendu među zaljubljenicima Impa: George Bevan. Suvlasnik firme za proizvodnju restoranskih kuhinja, Bevan se pokazao kao izvrstan tjuner. Napravljen od polovnog automobila, Bevan Imp zadržao je serijsku tamno plavu metaliziranu boju koju će vozač Bili McGovern (inače trgovac antiknim namještajem) uvesti u povijest britanskog auto-sporta. Od 1970. osvojio je tri titule prvaka, a koliko je kombinacija Bevan Imp – McGovern bila superiorna pokazuje sedam pobjeda i osam rekorda kruga u 11 nastupa prve sezone. U najljepšem sjećanju je McGovernu ostala pobjeda u diviziji 1 (do 1000 ccm) na utrci europskog prvenstva Tourist Trophy 1970. u Silverstoneu. To je bio prvi i jedini put da je pobijeđen svevladajući Abarth 1000 TCR. l to kako: McGovern je kvalificirao Bevan Imp čak četiri sekunde brže od tvorničkog Abarthovog vozača Johannesa Abta. Još samo jedan dokaz kakav je potencijal skrivao sportski gremlin, jer Imp je ime iz starih britanskih legendi za malog vraga. Kvalitet Impa i niz pritužbi u garantnom roku, bili su među glavnim faktorima propasti Rootes grupacije. Danas je Imp omiljeno vozilo amaterskih trkača na historic-takmičenjima.
