Vijest da se Affa Romeo 1976. godine vraća u Formulu 1 kao snabdjevač motora za ekipu Brabham izazvala je čuđenje i nevjericu. Nakon što je milanska firma sa modelom ‘158’ koji je vozio Nino Farina osvojila prvu titulu suvremene F1 (1950) i neuspješnog nasljednika ‘159’ iz naredne godine donijeta je odluka o povlačenju iz najbržeg cirkusa. U godinama koje su došle Alfa se okrenula utrkama turističkih vozila i prototipova (od sredine 60-ih) i činilo se da je poglavlje F1 definitivno završeno. Nagloj promjeni kursa Italijana kumovao je bivši trgovac polovnim automobilima i motociklima, amaterski trkač s kraja 50-ih i početka 60-ih godina, neuspješni starter u Formuli 1, vlasrnk najvećeg lanca servisa za uvozne motocile u Velikoj Britaniji, od 1965. godine menadžer jedinog posthumnog prvaka prvaka svijeta Jochena Rindta… Sve ovo su bili poslovi, hobiji i zanimacije tadašnjeg vlasnika Brabhama, danas gospodara F1 čije ime znaju na svakom kutku naše planete – Bernie Ecclestone.
Nakon što se Jack Brabham oprostio od F1 krajem 1971, Bernie je kupio njegovu ekipu i dvije godine kasnije, imenovao mladog, fantastično nadarenog Južnoafrikanca Gordona Murraya za glavnog konstruktora. Uz vozače kalibra Carlosa Reutemanna i Carlosa Pacea, tim Brabham je sa Cosvvorth motorima 1975. došao do drugog mjesta u prvenstvu konstruktora, ali je ostao daleko iza Ferrarija. Za dostizanje “propetog konjića” trebalo je riješiti jednačinu zvanu “12-cilindrični bokser”. Naravno, o Ferrariju kao snabdjevaču nije bilo ni govora pa se Ecclestone okrenuo svom sponzoru i prijatelju, grofu Rossiju, vlasniku Martini-Rossi imperijuma. “Italijanska konekcija” je odradila svoje i Brabham je dobio Alfa Romeo bokser, koji je uz to bio i prvak prototipova 1975. godine. Osim želje za pobjedom, “škrtac” Ecclestone je htio proći što jeftinije: Cosvvorth motore morao je plaćati, a Alfa je došla kao partner.
Novi Brabham BT45 je samo na prvom predstavljanju bio bijel, ali je brzo promijenio boju u Alfinu tradicionalnu tamno-crvenu. lako je bio, možda i, najljepši bolid 1976. godine, rezultati su bili poražavajući. Pače i Reutemann su samo četiri puta završili među osvajačima bodova. Murray je stoga morao odustati od svog zaštitnog znaka, piramidne konstrukcije šasije koja je bila bazirana na uskom Cosvvorthu V8, i prilagoditi se niskom i širokom Alfinom bokseru. Uz sve to motor je bio osjetno teži, snažan, ali i žedan. ‘BT45’ je startao sa ubjedljivo najviše goriva. Cio paket pratile su dječije bolesti koje se nisu dale jednostavno i brzo riješiti, tako da je na kraju sezone razočarani Reutemann otišao u Ferrari. Na njegovo mjesto došao je John Watson, a u međuvremenu je Murray proveo brojne besane noći radeći na usavršavanju koncepta, čemu treba dodati česte posjete Alfinoj tvornici. Rezultat je bio ‘BT45B’, lakši i usavršen nasljednik za 1977. koji je debitirao na trećoj utrci sezone u Južnoj Africi. Godina je počela obećavajuće. Pače je na prvoj utrci u Argentini, sa starim modelom, osvojio drugo mjesto, ali je nedugo kasnije poginuo u avionskom udesu. Nasljednik je pronađen u najvišem vozaču koji je vozio Formulu 1. Hans-Joachim Stuck Junior (tata Senior je bio tvornički vozač Auto-Uniona prije Drugog svjetskog rata) je sa 192 cm visine i ogromnim talentom uspio pet puta osvojiti bodove i završiti 11 na kraju sezone, ispred John Watsona na 13 mjestu. Watson je ponovio Paceov najbolji rezultat, osvojivši sa “BT45B” drugo mjesto u Francuskoj, ali ga je ogromna potrošnja goriva koštala dvije skoro sigurne pobjede. Završio je samo tri puta među osvajačima bodova jer se ne smije zaboraviti da u to doba nije bilo “tankovanja” u toku trke.
Čak ni grof Rossi nije mogao izdržati finansijske zahtijeve Ecclestonea. Bernie se sve više bavio udruđenjem konstruktora F1, a sve manje imao volje investirati novac u vlastitu ekipu. Ali Bernie ne bi bio ono što jeste da nije pronašao još jačeg sponzora. Italijanski koncern mliječnih proizvoda Parmalat uskočio je umjesto Martinija za 1978 godinu. Više novca omogućilo je da se umjesto Stucka angažira zvanični svijetski prvak Niki Lauda, i napokon konstruira novi bolid.
Dok je Murray ubrzano radio na novom “BT46” na prve dvije utrke je nastupio “45C”. Lauda je, po ko zna koji put potvrdio svoj kvalitet osvojivši drugo i treće mjesto na uvodnim utrkama. Predstatvljanjem “BT46”‘ Murray se vratio svojoj piramidnoj konstrukciji šasije, ali su pravu novost predstavljali lamelni izmjenjivači toptote, preuzeti iz avioindustrije, umjesto klasičnih hladnjaka, dajući automobilu minimalnu čeonu površinu, No, praksa nije potvrdila teonju. Već na prvim testovima trebalo je vratiti klasične hladnjake u novorazvijenu široku “njušku” jer se motor sa lamelama pregrijavao. Te godine je Lauda, napokon, donio dvije pobjede, oba puta na kontroverznim utrkama. U Švedskoj je nastupio sa “ventilatorom”, a dvostruku pobjedu Brabhama u Monzi (1. Lauda; 2. Watson) zasjenila je tragična pogibija Ronnie Petersona nakon sudara startu utrke.
Svejedno, bokser motori nisu imali perspektive u F1 . Budućnost je pripadala automobilima sa Venturi podom, a preduslov za to je uski motor V konfiguracije. Alfa je napravila V12 za 1979. godinu koji je smješten u rep nove Murraveve kreacije Brabhama BT48. No, sezona je bila katastrofalna. Razočarani Lauda objavljuje (privremeno) povlačenje iz F1 nakon što je osvojio samo četiri boda, jedan više od Watsonovog nasljednika, budućeg trostrukog prvaka Nelsona Pique- ta. Talijansko-britanski brak iz inte resa raspao se nakon četiri neuspješne, ali interesantne godine.
