Iza Hitlerovog Trećeg carstva (Drittes Reich) ostala je pustoš i desetine miliona žrtava u Europi, ali i inspiracija za nastanak British Racing Motors Research Trust, poznatijeg kao BRM. Upravo u posljednjoj riječi naziva treba tražiti paralele sa Trećim rajhom. U fincijskom smislu “trust” je zajednička investicija (najčešća upravo u Velikoj Britaniji) većeg broja manjh ulagača, kako bi se stekao kapital za bilo kakav poslovni poduhvat. Raymond May i Peter Berthon, osnivači firme, upravo su formiranjem trusta britanske automobilske i prateće industrije htjeli imitirati Hitlerovu državnu pomoć ekipama Mercedes i Auto-Union u vremenu prije Drugog svjetskog rata. Tako je 1947. godine nastala pomenuta firma i izdana knjižica: “BRM britanski ambasador: Priča o najvećem britanskom trkačkom automobilu”. Jedina mana pomenute knjižice bila je da taj automobil još nije postojao, niti će se još neko vrijeme i pojaviti.
Najveći investitori bili su velika imena britanske industrije: Alfred Owen, vlasnik Rubery-Owen, najvećeg isporučioca dijelova za automobilsku industriju; Bernard Scott, direktor Lucas Industries, te Tony Vandervell, vlasnik istoimene firme za proizvodnju automobilskih ležajeva (osobito ležajeva radilice koji se ugrađuju u većinu automobila koje vozimo). Pomenuta trojka i tandem osnivača činili su savjetodavnu komisiju koja se sastajala dva puta godišnje. l nije čudo da se, sa toliko različitih glava, sve pretvorilo u farsu i intrige, pa je ogorčeni Vandervell digao ruke od projekta, ali se 1954. pojavio sa sopstvenim Vanwall automobilom u Formuli 1. Iste godine se i trust raspao, Alfred Owen preuzeo je kontrolu nad BRM-om, dok su May i Berthon ostali raditi za njega. Prvi BRM sa oznakom Type 15, poznatiji kao V16, pojavio se još 1950. i predstavljao čudo automobilskog inžinjeringa. Pokretao ga je motor zapremine 1500 kubika, snage više od 600 “konja”, sa centrifugalnim Rolls-Rovce kompresorom. No, bio je beskrajno nepouzdan pa je u cijelom petom desetljeću prošlog stoljeća BRM zabilježio samo jednu pobjedu, sa modelom 25 koji je vozio Jo Bonnier na stazi u nizozemskom Zandvoortu 1959. Sa 1961. godinom dolazi vrijeme 1,5 litarske F1: Phill Hill sa Ferrarijem, koji je već imao na raspolaganju odgovarajući Dino V6 motor, postaje prvak, dok BRM sa nejakim Climax agregatom osvaja samo po jedno peto i šesto mjesto.
Posni rezultati bili su razlog da je Alfred Owen poručio Mayu i Berthonu kako će još odriješiti kesu za narednu sezonu, uz jedan uslov: očekuje pobjede ili će ugasiti ekipu. Prijetnja je imala efekta. Tony Rudd (koji je posuđen od Rolls-Roycea da pomaže oko kompresora na V16 i potom ostao više od dvije decenije) preuzeo je tehničko vodstvo ekipe, dok je Berthon prebačen u odjel za dugoročne projekte. Jedan od tih projekata bio je i 1,5 litarski V8 motor, prvenstveno namijenjen za prodaju ostalim ekipama. Rezultat njihovog rada bio je bolid P57 za 1962. godinu, sa cijevnom šasijom, kompaktan i lijep automobil, koji je u odnosu na tadašnji Lotus ili Lolu imao osjetno širu karoseriju. Nekoliko detalja izdvajalo ga je od konkurenata, U prvom redu ispušne cijevi koje su “gledale” u nebo, kao kod američkih dragstera. To je bio osnovni razlog da je skoro svaki dečkić moje generacije, svuda po svijetu, u djetinjstvu imao neki model ovog automobila (pisac ovih redova posjedovao je plastični model nečega što je trebao biti BRM P57, napravljen u SSSR-u!). Materijal od kojeg je izrađena karoserija bio je manje vidljiv, ali također spektakularan. Dok je kod Lotusa i Lole karoserija bila izrađena od pleksiglasa, ovdje se radilo se o “Elektron” magnezijumskoj leguri koju je za BRM proizveo britanski Magnesium Elektron (Usput, “Elektron” je ponovno u modi pa VW i BMW ugrađuju po 20-tako kilograma ove legure u svoje aktualne modele). Povrh svega, motor je bio opremljen Lucasovim mehaničkim ubrizgavanjem, kao i tranzistorskim, beskontaktnim paljenjem istog proizvođača. Sezona 1962. pretvorila se u ljuti dvoboj Clarka (Lotus 25) i Grahama Hilla za volanom P57. Ovaj potonji osvojio je bodove na svakoj od devet utrka, ubilježio 4 pobjede i firmi iz gradića Bourne u grofoviji Lincolnshire donio prvu i jedinu titulu, i to dvostruku. Vozačku i konstruktorsku. Ovo je bio i početak zlatnog perioda BRM organizacije. Naredne tri sezone, sve dok se Formula 1 vozila sa 1,5 litarskim motorima, BRM je u samom vrhu, bori se za titulu i svake godine su dvostruki vicešampioni. Ako 1963. godine nitko nije mogao prići Clarku koji je, sa ultraniskim Lotusom 25, prvim automobilom u povijesti koji je imao aluminijsku “monocoque” šasiju, osvojio sedam pobjeda u 10 voženih utrka, sezona poslije bila je gorko razočarenje. Novi P61, ili P261, kako se druga šasija tog modela najčešće naziva, kopirao je Lotus sa monocoque šasijom. Motor je već razvijao više od 200 “konja” pa je cijeli paket, sa Grahamom za upravljačem, bio izrazito konkurentan. No, titulu je osvojio Ferrarijev pilot John Surtees sa samo jednim bodom prednosti u odnosu na Hilla (40:39). Nije taj bod bio razočaranje, već dešavanja na posljednjoj utrci. Surtees i Hill došli su sa po dvije pobjede u Meksiko, a kako se, te sezone, računalo po šest najboljih rezultata, Hill je i pored pet bodova prednosti, morao završiti prije Surteesa.
Nakon što su oba lidera šampi-onata imali probleme na startu, od 18. kruga činilo se kako se sreća smiješi Hillu. Bio je treći, iza Clarka i Gurneva, a ispred Bandinija i Surteesa. Lorenzo Bandini probao je nebrojeno puta, bez uspjeha, vratiti treću poziciju, sve do 31. kruga. Tada je u lakat zavoju ponovo pokušao, ali je prednjim lijevim točkom dodirnuo Hillov zadnji desni. BRM se okrenuo i zadnjim krajem udario u ogradu. Konakt je bio blag, ali dovoljan da ošteti izduv, pa je Hill morao u boks. Završio je na 11. mjestu, dok se Surtees popeo na drugu stepenicu postolja što mu je donijelo pomenuti bod prednosti i titulu, lako je britanski bulevarski tisak mjesecima optuživao Bandinija daje namjerno eliminirao Hilla, istina je mnogo drugačija. Nakon utrke je Bandini, sa Maurom Forghierijem, sportskim direktorom Ferrarija, otišao u boks BRM-a i ispričao se zbog incidenta. Tony Rudd je u svojoj autobiografiji rekao da je Bandini čak imao suze u očima.
Nakon što je 1965. titula izgubljena protiv svemoćne kombinacije Clarka i Lotusa 33 (Clark-Hill 6:3 u pobjedama), P261 je ostvario posljednji trijumf u trenutku kada je već trebao biti otpisan. Na prvoj utrci nove 3-litarske Formule 1, u Monaku 1966. godine, mlada nada po imenu i prezimenu Jackie Stevvart osvaja prvo mjesto za volanom BRM-ovog veterana, čiji je motor izbušen na fizičku granicu od 1,9 litara. BRM nikada više nije bio u prilici biti prvak (iako je početkom 70-ih upisao četiri pobjede), ali ovo zlatno doba donijelo mu je slavu. Čak i poštovanje “Commendatorea”: Jedina britanska ekipa koju Enzo Ferrari nije svrstavao u grupu “garažlija” (garagisti) bio je BRM. Istinski britanski Ferrari.
