Na portalu www.vilsonovo.net kojeg uređuje Hasan Pašović velik broj priča i sjećanja objaviljuje i Boris Popović Pop. Pa tako u članku Knjiga sa naslovom – Treći dio pronađem njegova sjećanja na automobilska dešavanja iz 60 tih i 70 tih godina u kojima je i on sudjelovao, te su i relevantna i interesantna. Inače članak briljantno portretira i ostala dešavanja iz tog vremena, a možete ga pronaći na priloženom linku.
Dok smo se bavili auto sportom, najbolji vozač u Jugoslaviji bio je Jovica Paliković iz Zagreba, koga smo zvali Jovo, a u Bosni i Hercegovini (po mom mišljenju) najbolji je bio Fadil Kadić.
Fadil je bio jedini u gradu koji nije dao da mu se puši u Fići “jer mu se prlja krov unutra“ – ne treba ni pominjati da su pod i karoserija stalno bili prljavi – da se vidi da je to sportski auto. Drugi Fadil je bio Ćerimagić koji je isto imao Fiću, ali sa Abart motorom od 850 kubika. Oba njihovih Fića su bili “spušteni“ jer su im federi bili podrezani. Federi su se podrezivali kod kovača, na Darivi, gdje počinje Vasin Han. Digneš auto na “kloceve“, izvadiš federe i odneseš kod kovača da odreže jedan krug. Neki su rezali i dva kruga, ali je onda auto bio prenizak i mogao se voziti samo na auto trkama. Problem niskog auta je što motor dodiruje cestu kad se jako zaljulja. Onda je Fadil Kadić u amortizere sipao ulje za mijenjač i diferencijal koje je jako gusto i govorio za svog Fiću: Probaj ga zaljuljati. Isto ko astal. Tako se rješio problema sa ljuljanjem auta, ali je nastao novi problem jer amortizeri uništavaju karoseriju jer hoće da se odvale od šasije za koju su zašarefljeni. Tako mu je jednom, na sred Vilsonovog (koje je bilo “kocka“ a ne asfalt) otpao cijeli prednji trap jer se odvalio od karoserije od strašnog truckanja.
Najčuveniji suvozač u gradu je bio Saka (Mirko Sakić) koji nam je bio glavni izvor informacija jer je znao sve o auto sportu, kako se koji vozač zove, za koji klub i koji auto vozi. Znao je, čak, kakve gume ima ko na svom autu.
Ja sam prvo vozio Škodu 1000 MB koju smo zvali Škodilak, a poslije smo Fadil Kadić i ja kupili Fiate 850 sport. Mogli su se naručiti i dobiti preko Bosna auta. Fadil je bio naručio boju banane a ja žuto-zelenu. Dođu na skladište Bosna auta dva Fiata: žuti i zeleni (Talijani su pod “banana boja“ podrazumijevali zelenu, a pod “žuto-zelena boja“ žutu). Fadil dođe prvi i odveze žutog, ja dođem kasnije i stoji samo zeleni na rasplaganju.
Tako sam ja uzeo zelenog (oliva verde – maslinasto zelena) Fiata i odmah u Trst kod Marija po mali volan, široke felge i gume i dupli auspuh. Kad sam se vraćao iz Trsta, ispred mene, na graničnom prelazu, bio je neki Reno sa novim aluminijumskim felgama koje su, očito, bile zamazane blatom da bi izgledale stare. Pogleda carinik točkove i kaze: Šta je ovo? Kaže vozač Renoa: Pa, blato! Kaže carinik: Gdje nađe blato? Nije pala kiša 3 mjeseca! Inače, naša raja su se dovijala na sve moguće načine da ne plate carinu. Još u Trstu su navlačili presvlake na sjedišta, odmah bacali stare felge i gume, oblačili po 5 majica i farmerki.
Najhrabriji vozač u Sarajevu je, bez sumnje bio, Sejo (Sead Alihodžić, na slici lijevo) koji je prvo imao Princa (NSU Princ 1200). On je s njim vozio “Sejin rulet“ kad velikom brzinom sleti niz Dalmatinsku, presječe Titovu i uleti u Kulovića ulicu. To ne bi bio problem da Titovom ne ide tramvaj i da se, kad ideš odozgo Dalmatinskom prema Titovoj, može vidjeti ima li ga samo kad si 2 metra do pruge. Onda Sejo dok juri niz Dalmatinsku govori: Ima ga, nema ga, ima ga, nema ga, i preleti preko Titove u Kulovića ulicu (tada su sve ulice bile dvosmjerne). Sejin auto je poslije bio BMW 2002 Alpina od 150 konja. Tada je u Rajlovcu služio vojsku beogradski vozač Bata Perović pa je Sejo išao po njega da ga izvadi i doveze u kafanu Park da se malo vidi sa rajom. I dolaze jedan dan oni u Parkušu a Bata se drži za glavu i priča: Jebote, sav sam se izudarao! (Bata nije znao dobro sarajevske ulice.) Dođe Sejo, sjednem u BMW, krenemo prema Sarajevu i kaže idemo Grbavicom, ima krivina pa je interesantnije. Vozi brzo, ja se jedva držim za sjedište, gume škripe u svakoj krivini i dođemo u Zagrebačku koja nije puno krivudava. Tu ga Sejo naloži na 120 i dolazimo do Vrbanja mosta, ja mislim da ćemo pravo, a on prikoči i smota lijevo na Vrbanju, ja puknem glavom u prozor od vrata, a on na mostu opet prikoči i smota desno u Gundulićevu a ja puknem glavom u volan. Najveće uspjehe je imao kasnije sa Alfa Romeom sa kojim je bio neustrašiv na trkama i osvojio dosta nagrada. Onda je naumio da vozi formulu, pa je kupio novu VW Formulu 5 i poslije treninga u Celtvegu u Austriji priča: U Celtvegu na stazi svaki dan treniraju lokalni vozači sa autima koji su svi polovni, prljavi od ulja, sa raspar gumama i vezani žicom da se ne raspadnu. Dođem ja sa novom formulom i puste me da budem prvi na startu probne trke jer imam daleko najbolji auto. Mahne onaj zastavom, svi potegnu ko ludi, ja im pobjegnem na pravcu, pred krivinom prikočim a odmah me dvojica ufate (prestignu), ja za njima, ufatim jednog, pred sljedećom krivinom opet malo prikočim a ono opet dvojica pored mene. Ja kontam, bog ti jadan, kako oni voze kad ja vozim najbrže moguće?!
Poslije je Sejo vozio Formulu 2 i u Engleskoj imao strašnu nesreću gdje je dobio jak potres mozga i potpuno izgubio pamćenje.
Jedini čovjek koji je bio dobar Sejin suvozač je bio Slavan Bojović koji je znao da se zaglavi u sjedištu tako da mu nije smetala Sejina luda vožnja. Slavan sjedne, pruži skroz lijevu nogu i odupre se, desnu savije do sjedala, uhvati se desnom rukom za držač iznad vrata a lijevom za sjedište i tako ukočen može da izdrži svaku krivinu. Etapa relija Sutjeska 1969. se vozila magistralom od Omiša do Kotora po javnom saobraćaju, a Slavan je pričao da nigdje nisu išli ispod 120.
Bilo je u Sarajevu još neobičnih vozača, kao čuveni tandem Božo i Figura (prof. Božidar Prelević i arh. Josip Figurić) koji su vozili Princa i mijenjali se za volanom pri 120 na sat. Onda su jednom pukli u veliko drvo (kesten) kod Muzeja Revolucije, a drvo palo preko ceste.
Bili su tu i braća Škrielj (Bećir i Besim).
Bećir je imao automehaničarsku radnju i prvi Mazda servis, i tu je Besim pripremao Fiću za trku ulicama grada koja je samo jednom održana.
Besim je u Fiću stavio motor od Fiata 850 i dobio auto koji ima 4 brzine za rikverc i jednu za naprijed, jer se motor od Fiata 850 vrti na kontra stranu. To je Besim nekako riješio i natjerao motor da se vrti kontra, ali se onda i ventilator vrtio kontra pa se motor nije dobro hladio. Onda je Besim izrezao rupu sa strane na Fići da bi motor “fatao“ vazduh i hladio se.
