Ovih dana obilježava se 61 godina od jednog od najspektakularnijih uspjeha u historiji međunarodnog motosporta. Sa Ircem Patrikom “Padijem” Hopkirkom za volanom, Mini Cooper S osvojio je ukupni plasman relija Monte Karlo. Sreća? Slučajnost? Zaplet sudbine? Vjerovatno ne, jer su uslijedile još dvije pobjede na Monteu i brojni drugi uspjesi do kraja 1960-ih. Gledajući unazad, razlozi za to su: moderna tehnologija, vrhunski vozači, novi logistički standardi.
“Pobjeda Paddyja Hopkirka u Mini Cooper S-u 1964. godine označila je prekretnicu u historiji Mini-ja. Dokazala je da Mini nije samo šarmantan gradski automobil, već uživa i veliki uspjeh u motosportu. Ova tradicija i strast za trkama – MINI-jevo nasljeđe i danas se može osjetiti u našim modelima. Motorsport je oblikovao Mini i uvijek će ostati važan dio našeg DNK”, kaže Stefanie Wurst, šefica MINI-ja.
Nacrt za moderne male automobile.
Krajem 1950-ih, reli velikani su se uglavnom kretali u dostojanstvenim i raskošno motorizovanim vozilima kroz engleske šume, preko francuskih prevoja ili od Liježa do Sofije i nazad. Austin Healey i Ford Falcon bili su mjerilo na mitinzima i dominirali su scenom. Nisu baš bile prikladne za svakodnevnu upotrebu. Za to vrijeme, Grk Alec Issigonis gradio je u ime Britanaca
Motor Corporation (BMC) je bio daleko najmoderniji automobil svog vremena: sa svojim poprečnim motorom i pogonom na prednje točkove, klasični Mini je ispunio standard za male automobile koji je i danas na snazi kada je debitovao 1959. godine.
Impresivna sportska karijera zahtijevala je drugog briljantnog automobilista: Johna Coopera. Postigao je slavu kao trkač i bogatstvo kao dizajner – i odmah se uvjerio u sportski potencijal klasičnog Mini. Cooper, koji u svojim bolidima Formule 1 nije stavljao motor ispred vozača, kao što je to bilo uobičajeno u to vrijeme, već iza njega, sumirao je to svom prijatelju Issigonis, koji je klasični Mini vidio više kao automobil za sve : “Nemate ni jednu napravljenu porodičnu kočiju. To je prokleti trkački auto. Dajte mu više snage, bolje kočnice i napravite stvar.“ Rođen je potcijenjeni autsajder – uloga koju MINI rado preuzima iznova i iznova u svojoj više od šest decenija istorije.
64 godine brenda, 62 godine motosporta.
Prvi Mini Cooper nastao je 1960. godine – sa impresivnih 55 konjskih snaga umjesto 34 konjske snage originalnog Mini iz 1959. Već 1961. Mini Cooper, koji je bio visok samo tri metra, preokrenuo je svijet vozača velikih brzina naopačke. On je demokratizovao brzinu. Od sada će čak i oni manje imućni moći da se kreću po cijeloj zemlji barem jednako brzo kao vlasnici čistih sportskih automobila i limuzina velike snage. A na reli stazama i trkačkim stazama, mali trkači sa svojim gotovo delikatnim točkovima od deset inča osvajali su trofeje.
Klasični Mini Cooper bio je skrojen za reli rute tog vremena. Jedva da je bilo koji prevjesa karoserije osiguravao ranije nepoznato neutralno ponašanje u vožnji. Kompaktna karoserija je ipak ostavljala malo prostora na uskim planinskim putevima do sljedećeg zida, gdje bi se Healeyjevi i Sokoli odavno uvrijedili. A zahvaljujući prilično skromnih 650 kilograma koliko je Rallye Mini imao u to vrijeme, omjer snage i težine bio je sasvim prihvatljiv sa upravljivih 55 KS. Konstrukcija je takođe bila rođenje čuvenog osećaja za karting.
U maju 1962. klasični Mini prvi put je ušao na listu pobjednika međunarodnog reli događaja. Na međunarodnom reliju lala, koji je vodio od holandske opštine Noordwijk do Francuske rivijere i nazad, Pat Moss, sestra četverostrukog vicešampiona svijeta i 16-strukog pobjednika Grand Prixa Stirlinga Mossa, vozila je klasični Mini Cooper u najbrže vrijeme na ruti.
Finski brzači na ledu i virtuozni lijevi kočnici.
Takođe 1962. godine, sportski direktor BMC-a Stuart Turner potpisao je sa Ircem Paddyjem Hopkirkom dva talenta iz nordijskih šuma: Timo Mäkinen i Rauno Aaltonen. Finski trkači na ledu i virtuozni kočnici na lijevoj strani dijelili su ljubav prema jakom ubrzanju – a ipak ne mogu biti drugačiji. Mäkinen nije bio ljubitelj mnogo riječi i ušao je u historiju kao Leteći Finac. Aaltonen je tečno govorio pet jezika i bavio se motosportom sa naučnom pedantnošću, što mu je kasnije donijelo titulu profesora relija.
Od tada je Mini počela da poseže za zvezdama. Koliko god zadatak izgledao beznadežno, Mini se kroz svoju dugu istoriju uvek suočavao sa konkurencijom. Genijalni osnovni princip vozila i tri vrhunska vozača bili su važni stubovi uspeha. Baš kao i profesionalna logistika koju je razvio Turner. Postavio je nove standarde u pogledu organizacije usluga i bio je prvi šef tima koji je poslao špijune na ledu na specijalne faze. John Cooper je nastavio sa finim podešavanjem zapremine komore za sagorevanje i proizveo 90 KS u modelu koji se sada zove Mini Cooper S nakon proširenja zapremine na 1071 cc definisanih za 1100 klasu.
Inače, Mini Cooper S je bio vizuelno sličan svakom svakodnevnom Miniju. Nema sportskih vrata prtljažnika, čak ni obrtomera, umesto toga tanki plastični volan i spartanska sedišta bez bočne podrške. Polica umjesto instrument table, vanjski preklopi i šarke. Zahvaljujući ekonomičnom namještaju, određenoj količini prostora u malom automobilu i ekstremnoj ekonomičnosti prostora. Ukratko: hrabra jednostavnost.
Iza svakog uspeha stoji naporan rad.
Čak ni 1960-ih nije bilo lako osvojiti reli Monte Carlo bez ikakvih pripremnih radova. Godine 1963. Rauno Aaltonen je osvojio svoju prvu klasnu pobjedu na Monteu. Pa ipak, uspjeh u ukupnom plasmanu 1964. bio je veliko iznenađenje za takmičare – konkurencija je djelovala previše. Na 33. izdanju vjerovatno najpoznatijeg relija na svijetu učestvovalo je 277 automobila. Pedantni pripremni radovi i vremenski uslovi sa dosta leda i snijega bili su na korist klasičnog Mini. I tako je preko noći autsajder i uplašeni favorit ne samo postao miljenik publike, već i legenda motosporta.
Led, snijeg i 34 zavoja na dužini od 24 km.
Upravo je legendarna “Noć dugih noževa”, pretposljednja etapa relija, dovela do pobjede Mini Cooper S sa startnim brojem 37 i od tada čuvene registarske tablice 33 EJB u zimu 1964. godine. Tokom testa na Col de Turini u francuskim pomorskim Alpima, potrebno je savladati 34 zavoja na 24 kilometra – pravi izazov u snijegu i ledu na visini prijevoja od 1.600 metara. Hopkirk je stigao na cilj samo 17 sekundi iza svog najbližeg rivala, Bo Ljungfeldta, u mnogo snažnijem Ford Falconu sa V8 motorom. Zbog formule hendikepa koja je tada bila na snazi za nadoknađivanje razlika u težini i performansama, klasični Mini je bio u vodstvu u ukupnom plasmanu. Takođe je odbranio svoju prednost u finalnoj kružnoj trci ulicama Monte Karlosa.
U matičnoj zemlji klasičnog Mini-a, pobeda je naravno proslavljena oduševljeno. Hopkirk je dobio telegram čestitke od britanske vlade, a Beatlesi su mu među prvima čestitali. “Došla je karta sa autogramom od Bitlsa”, prisjetio se kasnije Hopkirk, na kojoj je pisalo: “Sada si jedan od nas, Paddy.” Sjajna uspomena.” Hopkirk je preko noći postao heroj motosporta i nešto poput petog Bitlsa.
Pobjeda može biti sreća, pobjednički niz je vještina.
Klasični Mini nastavio je da dominira relijem Monte Carlo u narednim godinama. Timo Mäkinen je pobijedio sa velikim vodstvom samo godinu dana kasnije. Pomoglo je i proširenje pomaka na 1275 kubnih centimetara. Mäkinen je bio jedini učesnik koji je ostao bez kaznenih poena na cijeloj udaljenosti. Uprkos tonama snijega i leda, organizatori su zakazali drugi noćni izlet kroz Pomorske Alpe. Mäkinen i njegov Mini Cooper S nisu bili impresionirani i osvojili su pet od šest specijalnih faza u finalnoj fazi.
Godine 1966. Mini piloti su zauzeli od prvog do trećeg mjesta. Uprava utrke je diskvalificirala sva tri vozila zbog navodno neusklađene tehnologije osvjetljenja – tehnologije koja uključuje karakteristična dodatna svjetla ispred maske hladnjaka, koja je i danas jedan od najpopularnijih dodataka u asortimanu marke. Čak su i francuski reli entuzijasti bili posramljeni diskvalifikacijom. To je samo podcrtalo legendarni status klasičnog Mini. Od sada su Aaltonen, Mäkinen i Hopkirk smatrani „Tri mušketira“ – a prodaja klasičnog Mini je naglo porasla. Godine 1967. Aaltonen je odnio ukupnu pobjedu – a ipak je kraj jedne ere počeo da se pojavljuje. Sljedeće godine je Vic Elford pobijedio u Porscheu 911 – Aaltonen je trećim mjestom spasio čast klasičnog Mini.
1970. je konačno bilo gotovo. Leyland Grupa je naišla na finansijske poteškoće – zatvoreno je veličanstveno poglavlje u istoriji motosporta. U julu 1971. s proizvodne trake je sišao posljednji Mini Cooper S.
Provjereni principi i novi modeli.
Uspjesi u motosportu iz prvih godina oblikovali su brend u novi milenijum. A baština se pažljivo održava i dalje razvija. Pogon na prednje točkove, motori postavljeni poprečno napred, kratki prepusti karoserije, agilno rukovanje i puno prostora za putnike u maloj površini – elementarne karakteristike koje su sa klasičnog Mini prenete na novi MINI, koji je dostupan od 2001. godine, oplemenjeni i transformisani u premium segment. Dodane su nove varijante kao što su MINI Clubman, MINI Cabrio i MINI Countryman – sve se mogu odmah prepoznati i doživjeti kao MINI.
Samo nekoliko koncepata vozila je preživjelo sličan vremenski raspon kao MINI. Teško da je neko drugo vozilo postiglo takvu popularnost. Nijedan od njih nikada nije implementiran u tako širokom spektru varijanti kao što je MINI. Vožnja MINI-jem bila je i nije samo čisti prevoz, već i izraz vašeg sopstvenog stila. Klasik automobilske istorije postao je bezvremensko vozilo sa više generacija i klasama.
MINI je ponovo iznenadio sve – svojim uspjesima na reliju Dakar.
I naravno, od preuzimanja od strane BMW grupe, motosport i ime John Cooper nastavljaju igrati važnu ulogu. 2011. i 2012. MINI je nastavio svoju istoriju motosporta sa John Cooper Works WRC u odabranim rundama FIA Svjetskog reli prvenstva (WRC). Od 2012. MINI ALL4 Racing, dizajniran posebno za maratonske relie, prihvatio je poseban izazov: reli Dakar, vrhunski test izdržljivosti za vozače, vozila i timove. Performanse i pouzdanost MINI ALL4 Racing dovele su do četiri uzastopna uspjeha u Dakaru od 2012. do 2015., nakon čega su slijedili brojevi pet i šest u 2020. i 2021. godini.
I još jednom je svijet motosporta potcijenio malog momka koji je uvijek postizao tako velike stvari.
Marka John Cooper Works garantuje izvanredne performanse ne samo na trkačkoj stazi, već i na cesti. John Cooper Works setovi za podešavanje serijskih vozila već su bili veoma popularni 1970-ih – naglašavali su najvažnije vrline i vizuelno i tehnički. Tradicija koja se nastavlja sa novim MINI-jem. Tu su i ekstremni sportisti sa dodatkom John Cooper Worksa i snagom do 225 kW/306 KS.
Privatni motosportski timovi nastavljaju tradiciju.
Strast za trkama i dalje postoji i sada je žive privatni motosportski timovi. 2021. godine u Nürburgu je kreiran Bulldog Racing projekat koji je posvećen klasičnim utrkama izdržljivosti. Kada se Bulldog Racing MINI John Cooper Works prvi put pojavio na 24-satnoj trci na Nirburgringu 2022. godine, John Cooper Works je prkosio svim izgledima za 40 krugova i izbačen je iz trke nakon nesreće. Borbeni napor oduševio je navijače i crveni speedster brzo je postao miljenik publike.
U maju 2023. godine, u drugoj 24-satnoj trci, Bulldog Racing Team je postigao veoma cenjeno drugo mesto u svojoj klasi sa MINI John Cooper Works 1to6 Edition na 24-satnoj trci na Nirburgringu. Kao jedno od rijetkih vozila s ručnim mjenjačem, skoro serijska verzija oslanjala se na klasične MINI vrline: mala težina, puno serija i još više emocija. U 2024., Bulldog Racing Team će se ponovo utrkivati u “Zelenom paklu” sa MINI John Cooper Works varijantom.
Na putu da postane brend na čisto električni pogon.
Budućnost MINI osjećaja je gotovo nečujna, lokalno bez emisija, ali izuzetno moćna. Počeli su modeli sa troja vrata i Countrymans. MINI Aceman, potpuno novo vozilo koje se nalazi između ova dva modela, slijedi u prvoj polovini 2024. I MINI John Cooper Works modeli se takođe postepeno elektrificiraju – novo poglavlje u više od 60-godišnjoj istoriji brenda.
