Napisao Ahmed Burić
Otišao je Miroslav Nosse. Posljednja vožnja ga je našla u Zagrebu, u 86. godini života. Stari me je jednom sjeo u Audija, i rekao: ‘’Idemo kod Nossea’’. Šta sedmogodišnje dijete tada može znati o servisima, i automobilima, i cijeloj jednoj generaciji koja je stasala nakon Drugog svjetskog rata. Taj život u četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća nije bio lagan. ‘’Ali’’, kako je rekao, Nosse, ‘’predeveralo se’’, a onda su počeli stizati prvi automobili, i on će se trajno zaljubiti.
Tada su u Sarajevu postojale svega dvije Alpine. Jednu je imao on, a drugu arhitekt Ivan Štraus. Stari bi znao otići do njega samo da čuje kako radi ta ‘’perfektna mašina’’, kako ju je zvao.
Dvije Alpine
Bio je dvije godine stariji od mog oca, a pomalo su i fizički ličili. Neko ko ih nije zna mogao bi pomisliti da su iz iste obitelji. Ne, njih su vezali motori, i znanje o njima.
Korijeni Alpine sežu još u 1962. godinu kad je Burkard Bovensiepen razvio dupli karburator za BMW 1500. Industrija je prihvatila tu inovaciju, a 1964. BMW je nagradio taj proizvod, i krenuo ga ugrađivati u modele. Firma je, zvanično, ustanovljena 1. januara 1965, imala je osam zaposlenih, a isprva je proizvodila pisaće mašine. Možda je i tako nastao taj zvuk koji je Stari smatrao savršenim. Pisaće mašine se, inače, osim po dizajnu, razlikuju po zvuku. A najbolje, kao da sviraju.
Miro Nosse trebao je biti muzičar. Majka mu je kupila trubu, i upisala ga u školu. Stari ga je pogledao u servisu, i pitao ‘’gdje ti je ona?’’, a on je iz dijela radionice koja je bila namještena kao neka vrsta dnevne sobe, donio crnu kutiju i izvadio instrument. I puhnuo u njega, da se čuje. Izašao je neki ton koji se razlijegao ulicom koja je tada nosila ime Miloša Obilića. Tamo je srce Čaršije, i ta se ulica, na početku, u Osmanskoj imperiji zvala Potok. Ime kosovskog junaka je 1995. otišlo u povijest, a vraćeno joj je ime pjesnika.
Naslov najboljeg sportiste Jugoslavije imala su samo dvojica Sarajlija: Mirza Delibašić i Miro Nosse. Iako bi Sarajlije sve dale za nogomet, a u rukometu su, realno, bivali ponajbolji, ispalo je da je od igara košarka donijela najviše radosti. A eto, od individualnih sportova, najviše se ‘’zapatio’’ automobilizam u kojem su prva dva imena bili Sead Alihodžić i Miro Nosse.
Televizija na Balkanu tada je bila u počecima, a jedan od prvih prenosa dolazio je s beogradskog Ušća. Miroslav će se tada konačno zaljubiti, i već 1971. izaći na stazu. U prve dvije trke je morao odustati, jer mu se oba puta odvalio točak, a u trećoj je bio – četvrti. Iza Gorana Štroka, Drage Regvarta i Seje Alihodžića. Automobilizam je u Jugi bio, uglavnom, slovenačko-hrvatska stvar, dok su dvojica Bosanaca su, eto, znala pomrsiti račune. Već sljedeće sezone, od pet trka, Miro je na dvije bio drugi, a tri pobijedio, i stigla je prva titula šampiona u klasi preko 1600 kubika. Sljedeće, 1973., pobijedio je u istoj klasi, a godinu kasnije i u klasi preko 1300 kubika. Kružne trke su se tada vozile u Zagrebu, Rijeci, Požegi, Kragujevcu, Aranđelovcu, a poslastica je bila beogradsko Ušće. Staza na spajanju rijeka Save i Dunava imala je posebnu draž.
Velež pa Koševo
Okušao se je i u Monzi, gdje je trku od četiri sata vozio u paru sa Dragom Regvartom. U klasi su bili četvrti, a u generalnom poretku deveti, što je bio veoma zapažen rezultat. Kao jedini nosilac Zlatne kacige AMS Jugoslavije iz BiH, 1974. osvojio je priznanje najboljeg sportiste Jugoslavije, a BMW ga je nagradio Zlatnim pokalom kao najboljeg vozača u regionu. Ta tri magična slova pratit će ga, praktično, cio život, a anegdota da je iz Mostara u Sarajevo za sat i petnaest minuta prepričavat će se generacijama. Miro je s Veležove htio stići na utakmicu Sarajeva na Koševu. Treba li reći da je uspio?
Prvi čovjek s dva ista slova u prezimenu, i prvi German kojeg sam sreo bio je praktičan, odriješit, ali ne pričljiv čovjek. Za razliku od mog oca koji je uvijek govorio – pa je nešto od toga vjerovatno prešlo i na mene – samo bi pokazao motor, ili alat i zadovoljno se osmijehnuo.
Miro Nosse bio je šampion iz udžbenika. A Stari je uvijek govorio:
‘’Sejo će možda napraviti više, ali Miro je najbolji vozač u Sarajevu. Možda i u Jugi’’. Kako ćeš drugačije gledati takvog čovjeka nego kao heroja? Godine koje su uslijedile donijele su mu stabilan biznis, a rat ga je odveo u Zagreb. Najviše vremena je provodio u Biogradu na Moru gdje je imao brodić. I svakom bi posjetiocu pustio motor da radi. Kao onda Starom i meni.
I Alpinina historija bogata je pikantnim detaljima: 1965. Burkard je uspostavio tuning za BMW, što će rezultirati i uspjehom na tržištu dionica. Firma je radila karburatore i glave cilindra, a već 1970 imala sedamdeset radnika. Logo firme je nastao 1967. , a sve do 1977. jako su dobro stajali u takmičenjima: 1970. su pobijedili na Evropskom takmičenju trka, osvojili brdsko prvenstvo Njemačke i legendarnu Spa trku u Belgiji koja traje 24 sata. Alpina će se 1988. povući iz takmičenja, a i dan danas će ostati sinonim za brzo, luksuzno i lijepo. Za perfektnu makinu.
Sve to, samo na Balkanu, radio je i dostigao Miroslav Nosse. I neka mu je laka zemlja. Pamtit ćemo ga i pominjati u našim pričama.