Napisao: Nisvet Džanko
Putovati autostopom u Titino doba je bilo sasvim normalo. Mnoga raja su na taj način putovala s kraja na kraj bivše nam zajedničke domovine. Digneš prst, stane šleper sa prikolicom i primi te Baja. Baja nije pedofil, nije nastran, parkira pred kafanom, jede mlado od ovce, zaljeva ga pivom, dira konobaricu po oblinama, sve u granicama normale. Ako se stoperu ne sviđa Baja i njegovo poimanje smisla života uvjek je mogao izaći, pozdraviti se i stopirati kakvog drugog Baju. Jedan bi bio malo glavatiji, drugi rutaviji, ali Baja je Baja. Nikad niko neće saznati gdje su Baje nabavljale kalendare sa ljepoticama u toplesu čijih je oblina bila puna kabina. Januar, februar, mart…, sve okrugle jedna do druge pa kad se to sve sagleda dobije se dojam da Baja vozi i obitava među jastucima.
Baja nije Zagor
Devedeset posto vozača kamiona na cestama bivše Juge su bili nalik jedan na drugoga. I većina je primala autostopere uglavnom iz jednog razloga. Da im nije dosadno dok voze. Baje su od autostopera koje su velikodušno primali u svoje putujuće odaje za uzvrat očekivale da ih stoperi drže budnim. Ne da ih zabavljaju. Svaki Baja je tačno znao na kom kilometru iza koje okuke ima zabava. Stoperi su bili poželjni, ali po sistematizaciji radnih mjesta u preduzećima nisu bili predviđeni. Čak ni u usmjerenom obrazovanju nije bilo predviđeno da neko izađe iz škole sa diplomom na kojoj piše da je diplomirani održavalac budnosti kod vozača kamiona na dugim rutama. Za to su služili autostoperi. Svoju nakanu da putuju džaba i avanturistički su plaćali jedinim mogućim sredstvom koje su imali. Nisu smjeli spavati u vožnji i biti dosadni. Teško je bilo ispuniti Bajine želje. Nije gladan, nije žedan, a sudeći po tome koliko se dugo zabavio sa konobaricom u mraku tamo iza kafane nije ni zagorio. Šlajpek pun, put dug i tu je on sad stao nekome da mu pravi duštvo, nekome ko je iz sasvim drugačijeg svijeta nego što je njegov. Baja je radoznao. Sluša pažljivo što stoper priča. Stoper prvo razgleda kabinu. Januar, februar, mart… i vidi da se iza vozačevog i suvozačevog sjedišta nalaze kreveti. Dva. Na sprat. On bi Baju najradije odmah upitao koji je njegov, ali po svemu shvata da ga Baja nije primio u kamion da bi se naspavao nego da bi se ispričao.
Ima li Šeherzade u lektiri?
Pričaj da bi se vozio. Pričaj da bi živio. Ovo drugo bi moglo imati veze sa onom Šeherzadom, ako se ne varam. Razlika je golema, skoro pa drastična, neuporediva u njenom i stoperovom slučaju. Što se mora nije teško. Od nečega se uvijek da početi. Najjača i najjduža stoperska priča koja bi gutala kilometre puta kretala bi od cara koji je imao tri sina. Dok bi se došlo do Vakufa taman bi na red došao onaj najmlađi, caru najdraži. U to bi i svanulo. Parking i krevet. Baja dolje, a stoper na gornji krevet. Puno jeftinije je bilo svaki kilometar plaćati dukatima nego Baju držati budnog sa ovom pričom. Priča je jaka onoliko koliko često Baja kaže: ”Čuj to”. Ako šuti i puši cigaru za cigarom stoper se tu neće nešto kilometara nagledati. Na prvoj raskrsnici Baja će upitati: ”A šta reče dokle ćeš ono ti?” Šta god da stoper odgovori, Baja će mu reći da mu je žao što se tu rastaju i da on nekim poslom mora desno. Tako izgleda srdačan rastanak Baje i dosadnog stopera. Stoper sa talentom Šeherzade ima veće šanse. Baja će ga i ušuškati da ne ozebe, odvesti na meso od ovce, upoznati ga sa svojim omiljenim konobaricama, pokazivati mu slike žene i djece i sedam puta uzastopno će mu pustiti Hašima Kučuka Hokija. Nije malo. Stoper svikao na The Doors i srodne hašišarluke nije baš tako često u prilici sedam puta uzastopno uživati u stvaralačkom i neponovljivom Hašimovom djelu.
Dvadeset godina poslije
Danas niti ko stopira niti bi ko stoperu stao. Drugi vakat. Umro Hašim, a vozači kamiona na duge staze na šoferšajbama imaju plehane table na kojima stoje nekakva imena. Mahom nadimci. Ko još uvijek u to gleda može vidjeti da na nekima stoji i Baja. Ali kad pogledaš ko je za volanom vidiš da to Baje vidjelo nije. Sve se čini da sad drumske krstarice voze neki drugi ljudi koje stvarno ne zanima nikakva priča. Niti jedu meso od mladunčeta od ovce, niti piju pivu klipaču, niti barkaju u rosne konobaričine obline. A nemaju nalijepljen ni januar, ni februar, ni mart u kabini. Ko bi poželio da to stopira? Šeherzada ne bi sigurno. Radije bi kupila kartu i sjela na prvi autobus koji vozi u neželjenom pravcu. Ko je ubio Šeherzadu u suvozaču je pitanje za istražne organe, a odgovor možda dobijemo u sljedećem broju. Vozi, Miško. Pardon. Baja.
